Teodor Horvat | Bili smo još djeca…

Razgovor s bivšim zatočenikom zloglasnog logora "Krndija"

Bili smo još djeca kad su nas odvojili od ostatka obitelji i zatvorili u sabirni logor, započeo je Tomo svoju tužnu priču i nastavio:

Moje ime je majstor Tomo, a prijatelji me jednostavno zovu Tomo. Rođen sam i odrastao u Đakovu, davne 1932. godine. Po porijeklu sam Nijemac, ili bolje rečeno Podunavski Švabo. Osnovnu školu, na svom materinjem jeziku, pohađao sam u rodnome mjestu koje sam najviše volio na svijetu, jer za drugo nisam ni znao. Rastao sam igrajući se sa svojim vršnjacima, svih nacionalnosti. Jurili smo za krpenom loptom ili krpenjačom koju smo sami napravili ili potezali uže zvona u tornju naše predivne katedrale. Ni u snu nisam predosjećao da sam upravo ja, maleni golobradi dječak, neprijatelj ovog naroda, kao i svi oni koji imaju njemačko podrijetlo ili pak nose njemačko prezime. No, baš tako su nam rekli, što me iznenadilo i duboko povrijedilo. Najprije su ondašnje vlasti sve nas skupile i zatvorile u sabirni logor, koji se nalazio na mjestu negdašnje „Mašinske“. Sa sobom smo ponijeli samo najosnovnije stvari: odjeću, osobne predmete i hranu. Povezali smo ih u zamotuljak ili zavežljaj od platna koji smo zvali "pinkl" ili "pinklec", a nismo ni slutili da je to sve što imamo i što nam je preostalo.

"Zatim su nas partizani i rukovodioci, ondašnjeg komunističkog režima ispitivali, a poneke od nas nemilosrdno tukli, pljuvali i na sav glas vikali: ‘Budite sretni što ste još živi.’ Pitali su se kako smo uopće još uvijek ovdje, među njima.

Prema službenoj odluci donesenoj na predsjedništvu AVNOJ-a 21. studenog 1944., svi Nijemci su proglašeni kolektivnim krivcima za nacističke zločine. Oduzeta su im sva građanska prava, uključujući pokretnu i nepokretnu imovinu, te su protjerani iz države.

Ista odluka predviđala je smještaj stanovništva njemačkog porijekla u sabirne logore, gdje su bili smješteni do protjerivanja u Njemačku. Zaključke s Drugog zasjedanja AVNOJ-a, po službenoj dužnosti, saopćio je predsjednik AVNOJ-a, koji je svoje prvo radno mjesto imao u našem gradu. O tome svjedoči spomen ploča na njegovoj kući, koja nas danas podsjeća na ta prošla, za mene i moje sunarodnjake, veoma teška vremena, rekao je Tomo.

Tom su odlukom, svi Podunavski Švabi na području cijele bivše Jugoslavije bili obespravljeni, i to u ime naroda."

“Pitam se samo u ime kojeg naroda,” pomisli Tomo, prisjećajući se svojih dobrih prijatelja iz djetinjstva s kojima se nekada igrao, išao u školu i dijelio koricu kruha. Njegovi roditelji su mu često pričali o povijesti Podunavskih Švaba (njem. Donauschwaben), etničkoj njemačkoj populaciji kojoj su i oni pripadali.

Podunavski Švabi naseljavali su područje Kraljevine Ugarske u srednjoj Europi, posebno dolinu rijeke Dunav. Živjeli su u Mađarskoj, Vojvodini i Hrvatskoj, kao i na Karpatima i u Transilvaniji. Prvi doseljenici stigli su u 12. stoljeću, dok je veći broj njih pristigao u 17. i 18. stoljeću. Ploveći iz Ulma, niz nekada samo djelomično plovnu rijeku Dunav, koristili su takozvanu "Ulmer Schachtel", (lađu u obliku kutije) u kojoj je bila smještena i njihova stoka. Doseljavali su se na poziv cara, u tri vala nakon gotovo 150 godina vladavine Turaka na ovim prostorima.

Nakon protjerivanja Osmanskog Carstva, Austrija ih je naselila kako bi obnovili poljoprivredu. Zatekli su opustošenu i opljačkanu močvarnu nizinu koju je trebalo mukotrpnim radom obnoviti i osposobiti za donošenje plodova. Princ Eugen Savojski, opjevan i omiljen u narodu, jednom je rekao carici Tereziji da će ova plodonosna regija postati žitnica ne samo Podunavlja, već i ovoga dijela Europe.

Mukotrpnim radom su napokon uspjeli ova pusta i nenaseljena, močvarna područja pretvoriti u poljoprivredne i industrijske centre. Tomo je osjećao ponos zbog toga što je upravo njegov narod dio te povijesti, iako je bio svjestan da su se događaji često odvijali u neželjenom smjeru a ne samo onako kako su to oni željeli.

U tim teškim uvjetima, doseljeni Podunavski Švabi suočavali su se s izazovima koji su oblikovali njihovu sudbinu. Čuvena švapska uzrečica “Den Ersten der Tod, den Zweiten die Not, erst den Dritten das Brot” (Prvima smrt, drugima bijeda, a tek trećima kruh) sažima njihovu borbu za opstanak. Iako su se suočavali s neljudskim uvjetima, upravo u tim izazovima rodila se nada za budućnost. Tek trećoj generaciji, nakon smrti i bijede njihovih prethodnika, obećavala se bolja budućnost – napokon će biti kruha, odnosno nastupit će bolja vremena.

Priča o Podunavskim Švabama važan je dio europske povijesti, obilježen trudom, izazovima i sudbinom.

Nakon završetka i pred kraj Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti u tadašnjoj Jugoslaviji provodile su niz zločina nad zarobljenim pripadnicima poraženih vojski, civilima i njihovim obiteljima. A u mnogim sabirnim, radnim i logorima smrti diljem tadašnje Jugoslavije, koji su bili izgrađeni u Valpovu, Josipovcu kod Osijeka, Krndiji, Gakovu, Grabovcu i drugdje, umrlo je više desetaka tisuća ljudi njemačke nacionalnosti, uglavnom žena, djece i starijih već bolesnih osoba.

Nakon što su nas odveli i ispitivali u sabirnom logoru u Đakovu, predstavnici komunističkih vlasti su nas otjerali dalje na granični prijelaz s Austrijom. Putovali smo u otvorenim vagonima za prijevoz stoke. Na put sam krenuo s majkom i mlađim bratom kojeg sam nosio na leđima dok je majka nosila zavežljaj s našom cjelokupnom imovinom. No, umjesto željno očekivane slobode, vratili su nas u radni logor Valpovo, gdje smo jedno vrijeme boravili, a potom nas odveli u logor smrti Krndiju (njem. Kerndia). Selo nedaleko od Đakova, koje je 1882. godine naselio biskup Strossmayer s ukupno 1670 njemačkih iseljenika, kako su pisale negdašnje novine Đakovačko-Srijemske biskupije.

Kada smo stigli tamo, smjestili smo se u napuštene i opljačkane kuće, koje su Nijemci napustili nakon što su ih protjerali. Kuće su bile bez vrata i prozora, a ni drvenih podova nije bilo - sve su odnijeli, tzv. „Odgovorni Drugovi“. Također su opljačkali i napola srušili katoličku crkvu, izgrađenu u stilu Art-Deco i posvećenu Svetome Križu, koja je nekoć bila ponos sela. Cijelo selo smo mi logoraši ogradili bodljikavom žicom, a čuvali su nas naoružani stražari, obučeni u prljave, neuredne uniforme ili bez njih.

U logoru smo se suočavali s neopisivim patnjama. No, unatoč svemu, nismo izgubili nadu. Bili smo zajedno, molili, pjevali tiho i razmjenjivali priče. Sanjali smo o slobodi, hrabrili jedni druge i čekali
bolje dane, koje mnogi od nas nisu dočekali.

Po kućama se spavalo na podu i pokrivalo starim vojničkim dekama ili slamaricama, a ponekad bez bilo kakvog pokrivača. Hladnoća, glad, razne bolesti i strah bili su naši svakodnevni suputnici.

Stjenica, buha i uši, bilo je u izobilju. Noću je bilo neizdrživo jer su stjenice, neprestano izlazile iz pukotina u zidu, ubadale i sisale krv. Prehrana je bila veoma loša i nedostatna. Ujutro samo čaj, bez šećera. Za ručak juha od graha ili krumpira u kojoj je bilo samo nekoliko komadića krumpira ili ljuski od graha s vrlo malo tijesta. Uz pomoć malo zaprške, juha se zamutila ali u njoj nije bilo soli niti masnoće. No i takva prehrana bila je sve oskudnija i lošija a ponekad je uopće nije bilo te su logoraši bili primorani jesti vlati trave i lišće s drveća. Ubrzo su ljudi u logoru zbog loše prehrane, raznih bolesti i nedostatne ili nikakve higijene, počeli umirati. Najprije su obolijevala mala djeca koja su ostala bez majčina mlijeka i prešla na oskudnu, mješovitu prehranu. Nedužne male bebe i sva djeca do četiri godine koja više nisu mogla plakati već samo tiho i bolno jecati u posljednjih nekoliko mjeseci, skoro su sva preminula. Postavši žrtve neizdržive gladi i hladnoće. Ovako teška sudbina djece, bila je nešto najgore i najbolnije što se uopće može doživjeti. Za nemoćne starce, smrt je bila olakšanje jer oni više nisu imali snage trpjeti i gledati ovakva neljudska mučenje te bol i patnju, nedostojnu čovjeka. U roku od tri dana umrlo je oko 35 djece, do 4 godine starosti. Nisu postojali sanduci, a niti vreće za preminule ali je postojalo logoraško groblje. Za koje je mnogo godina kasnije u slobodnoj Republici Hrvatskoj, punitovački župnik rekao: "Mi se ovdje u logoraškom groblju Krndija, nalazimo na svetom mjestu koje je natopljeno krvlju podunavskih Švaba, nedužnim žrtvama komunističkog terora".

U groblju su sahranjivali logoraše ili bacali u masovnu grobnicu koju su iskopali logoraši dok su još bili na životu. Nakon toga, ipak je komandant logora velikodušno dozvolio ženama i djeci da idu prositi i donose hranu, kako bi mogli preživjeti. Tako sam i ja išao prositi u okolna sela a ponekad i nešto ukrao iz obližnjih vrtova. Najčešće krumpir, iskopavši ga golim rukama i sakrivši u njedra. Stražari, za nas djecu nisu predstavljali veliki problem jer su obično bili pijani. No to nije dugo trajalo i ja sam se skupa sa svojom majkom uspio osloboditi a već idućeg proljeća, svi su preživjeli logoraši pušteni svojim kućama i upućeni na prisilan rad.

"Nakon toga, završio sam školu za zidara. Zaposlio se, oženio i dobio dvoje, sada već odrasle djece. Radio sam u lokalnom građevinskom poduzeću "Rad", a nakon što sam postao majstor, osnovao sam vlastitu građevinsku firmu.

Njegova radionica postala je poznata po kvaliteti izvedenih radova i pouzdanim zidarima koje je zapošljavao.

Tijekom četrdesetogodišnjeg radnog vijeka, sazidao sam mnogo obiteljskih kuća i društvenih ustanova te radio na obnovi Župne crkve Svih Svetih i svećeničkih kurija. Tomo je imao bogatu i uspješnu karijeru kao zidar, a njegov doprinos gradnji i obnovi raznih objekata svakako su vrijedni divljenja.

Nekada je gospodin Tomo bio omiljen i uvijek rado viđen član Centra Amadea - Dnevnog boravka za starije osobe, gdje su ga svi voljeli i poštovali. Bio je naš prijatelj i osoba koja je ostavila neizbrisiv trag u srcima svih koji su ga poznavali. Krupnije tjelesne građe, s okruglim rumenim licem i dubokim glasom. Uvijek raspoložen i spreman na šalu. Dobroga zdravlja s obzirom na njegove poodmakle godine, na čemu je zahvaljivao dragom Bogu. Nedjeljom je redovito prisustvovao Svetoj misi, a također je posjećivao preživjele logoraše koje je nazivao “Alte Kameraden”. Iako sam rođen kasnije, ponosio sam se što sam bio dio istog društva kao i on te pripadao njegovim starim prijateljima.

Nažalost, nedavno nas je napustio, ali sjećanja na njega ostat će urezana u našim srcima, zajedno s iskrenim željama da se nikada ne ponovi ono što je učinjeno našim Švabama.