Strah sam odavno zaboravila
dok sam se šapatom molila,
u jazbini bezdušnika,
u krilu nevernika,
kroz osvetu povređenog,
zaboravljanje davno izgubljenog.
Vapajem u jednini, suzama u množini,
sa obe ruke branjena, osmehom hranjena,
tvojim likom zamagljena, u nesreći zaglavljena.
Sedlom bez konjanika, ijednog krika,
čula se rika povređenog mučenika,
bestidnog cilja, probuđeni vampiri,
krivi stubovi večitog utvrđenja,
iskrzane tapete podbulog oblika,
beonjača žuta… crvenim kaputom ogrnuta.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.