Božica Jelušić | Pišući pjesmu u sjeni Wasserburga

Što izgubih jednom na ovome mjestu;

A strašno je važno, sat mi otkucava.

Već izbija novi list na starom brijestu,

Dok prašinast ljiljan tuge docvjetava.

 

Utvrdi pod zidom, svijetu u rukavu,

Ja ispletoh za te mjesečastu mrežu.

Novčić u zrak bacih i izabrah glavu.

Tebi pismo vrati dah i ravnotežu.

 

Ljudi vino piju, vrana orah krade;

U memlu potone cijelo pokoljenje.

No ja ne naučih što protuha znade:

Tajnu praznog gnijezda, gorko iskupljenje.

 

Kamen pamti studen od tisuću zima;

Tu su pale zvijezde s poderana stijega.

Ne nađoh ti srce ni u tragovima,

Pa izbrisah pjesmu i smisao svega.