Lucijana Živković | Staklo

Kroz prozorčić na omanjoj kući jedva se probijalo jutarnje svjetlo. Čitava kuća bila je jedna soba i tu se boravilo, kuhalo, jelo i spavalo. Obitelj s dvije djevojčice naviknula je na siromaštvo. Dijana, starija sestra, već je zarana ustala naložiti vatru. Majke već nije bilo. Njoj prođe preko lica ljutiti izraz nemoći. Opet je u nabavci, pomisli i gotovo zaplaka. Naime, majka je bila alkoholičarka i prva joj je jutarnja pomisao bila kako doći do alkohola za taj dan.

Iz izbe pokraj sobe s vanjskim ulazom, gdje su držali drva i alatke, čula je poznati zvuk zveckanja boca. To majka prebire ne bi li u ispražnjenim bocama našla još koju kap. A kada se uvjeri da nema ničega za nju, odabere dvije prazne, stavi ih u torbu i potiho, da ne probudi ukućane, krene u selo. Imala je nekoliko izvora gdje se snabdijevala vinom, no bez novaca joj više ne daju. Tada ljutita dođe kući i čitav dan provede u smišljanju načina da se domogne novca za vino. Pođe u nadnicu ili cijepanje drva, obradu vrta ili pomoć nemoćnima. I opet ujutro zveckaju boce.

Dijana je htjela postati staklopuhačica. Jednom su prigodom na školskom izletu posjetili obrt gdje su se kao čarolijom stvarali prekrasni oblici od stakla. Nastajali su kao iz čarobnjakova daha - i nju su zadivile te raznolike forme i vještina kojom je čovjek oblikovao vaze i boce i brojne druge oblike koji su se njoj učinili ravnima čudu!

I kada su završili ljetni praznici, ona se upiše u srednju školu u gradu, dobije đački dom i za nju je počelo novo razdoblje života. Znala je ujutro katkad čuti zveckanje boca, ali znala je da je to iza nje. Nije žalila za kućom. Dapače, veselo je upijala znanje i družila se s kolegama u razredu jer je bila jedina učenica. Napredak je pripisala konačnome miru koji je po dolasku od kuće za nju bio poput preporoda.

Sestra je pisala, ali ne bijaše ništa novoga. Mama i dalje pije, tata je boležljiv i ona shvati da se ne želi vratiti u tu obitelj. No morala je obići sestru pa je znala vikendom otići bar na jedan dan.

U vlaku je bilo veselo, puno učenika i studenata, svi sretni što idu kući na maminu hranu. Dijana nije bila od tih. Grčio joj se želudac pri pomisli na boce i vino, sastavni dio maminog dana i njihova života. Sestra Mira i tata radovali su se njezinim posjetima dok je majka u stuporu samo pitala za novce. Kao da ih kći zarađuje. Svaki put Dijana je odlučila nikad više, ali ipak je dolazila.

Njezini su se dolasci prorijedili i sestra je bila zabrinuta. U školi nije pokazivala svoj jad niti je kome povjerila tajnu. Bolje da ne zna nitko, mislila je. Najviše je voljela praktični dio nastave kada je kod obrtnika učila posao. Uskoro je i sama postala poput čovjeka viđenog na školskom izletu zbog kojeg je upisala ovaj zanat. Svjetlucavo raznobojno staklo pružalo joj je ljepotu i kad bi štogod uspjela napraviti sama, dugo je promatrala prelijevanje boja kroz stijenke predmeta. Divila se staklu, ali i sebi jer je obrtnik za nju imao samo hvale. Mada je taj zanat slovio kao muški, Dijana je bila bolja od mnogih učenika.

Na jednom od putovanja kući vikendom opazila je mladića koji je vikendima putovao istim vlakom. Ona bi izašla prva dok bi on produžio dalje. Nije znala dokle. Zaključila je, krišom ga promatrajući, da već vjerojatno radi jer su mu ruke bile žuljevite. Bio je srednje visine i malo jače građe no njoj to nije smetalo. Zamislila je kako s njim odlazi, kako stvaraju obitelj, rade i imaju sve ono što i druge obitelji. U tim snatrenjima zaboravila bi majku i sve što je ostavila za sobom, nadajući se da će se san ostvariti. Ne nužno s ovim, ali možda s drugim mladićem.

Ali ubrzo je otkrila da i on nju pogledava i kad se odlučio upoznati s njom, rado je prihvatila njegovu žuljevitu ruku. Zvao se Vlado i oni sjedoše u isti kupe. Bio je srdačan i zanimljiv, znao je pričati svoje dogodovštine u velikoj firmi gdje je radio već dugo. Bio je nešto stariji no tim bolje, mislila je ona. Ozbiljniji je i odgovorniji. Na putu natrag, dogovorili bi se za izlazak u kino jer je volio filmove. Njoj je to odgovaralo jer inače nije izlazila. 

Kada ga jedan vikend nije bilo u vlaku, ona shvati da joj nedostaje. Okretala se okolo ne bi li ga ugledala, no nije ga bilo. Shvati da se zaljubila i poželi mu to reći, ali nije znala kako do njega, gdje živi. Tješila se da će ga sljedeći vikend pitati za adresu da se tako ne pogube, sad kad su se već sreli. Škola je počela šepati, učenje je zanemareno, a dan bi posvetila maštanju o Vladi. Svi su primijetili promjenu na njoj, ali nikome nije ništa rekla. Uostalom, nije ni imala prijateljice. Razrednik nije upoznao roditelje jer je Dijana rekla da ne mogu dolaziti. A bilo je to opravdano jer nije bila problematična učenica.

Sada se sve promijenilo i Dijana je jedva čekala vikend i vlak za kući. I bio je u njemu. Vesela mu je pristupila, a i on se obradovao. Kad mu je ispričala koliko se brinula on joj smiono predloži da pođe s njim njegovoj kući. Ona prihvati. Nije vjerovala da joj se možda ipak može ostvariti onaj san o kojem je maštala kada je upoznala Vladu. Za tjedan dana ona pokupi stvari iz doma i ne reče nikom ništa. U vlaku se nađu i sretna, ona ne siđe na svojoj već na njegovoj postaji, sljedećoj na redu. Bio je zadovoljan i držeći je za ruku povede je kući. Vani se spuštao mrak i već je bila večer kad su stigli.

Kuća je bila smještena dužno uz nogostup, a na ulicu je gledalo mnoštvo malih prozora. S dvorišne strane imala je četiri ulaza za četiri obitelji, a Vladin je bio prvi ulaz. Dok su drugi bili ograđeni niskim plotovima, njihov je prilaz bio prazan, samo su kružne stepenice vodile k ulaznim vratima.

Bilo je očito da nikoga nije obavijestio o njezinu dolasku jer su se i majka i njezin brat, stanovnici kuće, iznenadili vidjevši Dijanu. Uza sve to, ambijent nije obećavao: klimava vrata, prostrana ulazna prostorija puna svakojakih stvari te mala kuhinja koja je bila i boravak i majčina spavaonica. Iz nje je jedna stepenica vodila do male Vladine sobe. Ujak je boravio u zasebnoj sobi u koju se ulazilo iz prve prostorije.

Nakon prvobitne nelagode majka pozdravi gošću te ju upozna s bratom. Vlado je predstavi kao zaručnicu na što se majka iznenadi, no prešuti ljutnju koja se mogla primijetiti na licu. Dijana se ogleda oko sebe tražeći gdje bi sjela. U malom prostoru sve je bilo natrpano pa pobacavši robu na kauč Vlado otkrije stolac i ona sjedne. Majka se ispričavala zbog nereda te ukorila sina što joj nije rekao za Dijanu. Ona bi pripremila sve, i kuću i jelo. Ovako nema baš izbora za večeru. Mladi još malo posjedoše i bez večere se povukoše u Vladinu sobu.

Nakon što je umorna zaspala, Vlado izađe u kuhinju da porazgovara s majkom. Ona je još uvijek ljutita, psovala je i korila sina - no on se nije obazirao. Voli Dijanu i uskoro će se vjenčati, zaključio je. Uto je majčin brat provirio u sobu, ali je odmah odustao od razgovora kad je ugledao sestrino bijesno lice. Usput, bio je dobrano pijan.

Dijani se činilo da je sanjala svađu, ali nije se obazirala. Sad sam s Vladom i ništa ne može biti loše, mislila je. Pogotovo kad se sjetila svoje majke i njezinih boca. Ujutro je ustala i potražila toalet, ali ga nije bilo. Bio je u vrtu. Pa dobro. Kad je ujak otišao po kruh, oprala se nad lavorom u hodniku. Majka se malo smirila i uputila je u sve što treba. Gdje se peru, gdje peru rublje, gdje se suši kad je kiša, gdje su drva i kako se spremaju za hladnoću. Te okolnosti prihvatila je lagano, sve zbog Vlade. Nije joj bilo teško jer ipak, tješila se, tu imaju svoju sobu, dok kod kuće nije imala ni to. No mali crv nezadovoljstva napadao ju je svako malo. Bilo joj je krivo što je Vlado nije upozorio na situaciju kod kuće, na mali prostor i ujaka koji remeti ono malo reda koji uspiju napraviti po kući.

Vlado nije razmišljao o tome treba li Dijanu podrobnije upoznati sa stanjem u svome domu. Njemu je to bilo normalno, tako je živio čitavo djetinjstvo, a nije ni znao za traume koje je Dijana nosila sa sobom iz svoje prošlosti. 

Odredili su dan vjenčanja, no ona nije obavijestila svoju obitelj. Nije htjela da dolaze i upoznaju se s Vladinima. Zaključila je da je bolje tako. I koliko god se nadala da je život s mužem bolji od onoga kod kuće, ipak nije bila posve zadovoljna. Čak se s nostalgijom sjećala svojih dana na praksi kada je s toliko elana i sretna stvarala čarobne staklene oblike. Nedostajalo joj je to, taj osjećaj korisnosti i kreativnost kojom je radila. Tu se osjećala suvišnom i kada je Vlado morao natrag na posao, taj je osjećaj produbila i osamljenost. Nosila se s njegovima kako je znala, u iščekivanju vikenda kada će s Vladom sve zaboraviti. Živjela je samo za te vikende.

Večer je bila turbulentna. Oba su ukućana, bar po njezinu iskustvu s alkoholičarima, pila. Ona je počela pušiti na nagovor svekrve i nije se dobro osjećala. Čitav prostor bio je pun dima, a zidovi žuti poput duhana. Čak joj je i odjeća nakon nekoliko dana vonjala na duhan. Izgovorila se da joj nije dobro, rano otišla u sobu gdje se pokušala opustiti i zaspati. Uvukla se u prazan krevet i pomalo tonula u san. Zamišljala je kako stvara prekrasne staklene oblike koji svjetlucaju na suncu i čine je sretnom. Ne zna koliko je vremena prošlo kada je začula poznati zvuk: zveckanje boca. 

Pomisli da je kod kuće i razbudi se. No shvati da je u novoj obitelji i ponovni zvuk prazne alkoholne staklene ambalaže vrati osjećaj beznađa koji je uspjela potisnuti ovih mjeseci. Prekrije se po glavi očekujući da zvuk nestane, no suze su joj poput kristala padale po zgrčenoj ruci.