„Zderi s nje tu haljinu!“
„Kurva švapska!“ - čula sam bijesne glasove oko sebe i zveket škara. Rezali su mi kosu. Sjedila sam zavezanih ruku na leđima i čvrsto žmirila. Moji su me čuperci bockali po ramenima i krilu. Nisam se micala da me ne porežu. Bilo mi je svejedno kako izgledam. Činilo mi se da tako nepomična, sklopljenih očiju, ne sudjelujem u sceni. A bila sam glavni lik. Dreku sam pokušavala ne prevoditi u riječi. Ne znam što slijedi u nizu: šišanje, razgolićenje, silovanje… Možda me i ubiju. Tupa sam i jedva da osjećam strah. Prije bih rekla da osjećam prkos. Možda to i vidi ta gomila.
Odvukli su me grubo u moj stan na prvome katu i bacili na krevet zavezanih nogu. Nakon nasumičnih strijeljanja koje sam vidjela, nisam očekivala ništa dobro. U mojoj glavi nije bilo ničeg što bi se moglo zvati mislima ili rečenicama. Ne znam koliko sam dugo ležala tako polusvjesna, možda cijeli dan i noć. A onda mi u sjećanje uđe slika Ericha. Vidim ga zavezanog i poniženog. Je li uopće živ? Mogao se na vrijeme povući sa svojom jedinicom, kako se davno povukao moj muž s izbjeglicama. Erich je ostao. Zbog mene. Moj muž nije. Rekao je da će mi se javiti sa slobodnog teritorija. Da je tamo korisniji. Nikad se nije javio. Ponekad sam mislila da je mrtav. To mi je bilo lakše prihvatiti negoli nejavljanje. Nisam htjela ostaviti staru mamu i poći s njim. Njega je taj izbor razljutio. Volio je biti prvi.
Počinju mi se vraćati osjećaji i osjeti. Osjetim suze, žeđ i glad. Uspijem odvezati noge pa ruke. Neka me ubiju! Oteturam u kupaonicu. Nisam se sjetila pogledati u ogledalo. Sjela sam za stol i počela polako rezati i jesti naranče. Kao nekad. Kao nekad s Erichom.
Ušli su naoružani muškarci, prekopali stan, sve isprevrtali. I sve to bez riječi. Uzeli su mi dokumente. Odlazeći, strogo su naredili da se javim u Komandu grada i da mi slučajno ne padne na pamet bijeg. Bijeg? Meni ništa na pada na pamet. Ja bih samo mirovala u Erichovu zagrljaju. Do kraja svijeta. I u taj čas ulazi mi Simona.
„Ti se ne zaključavaš?“, promuklo kaže. Ima podočnjake i zakrvavljene oči. Na glavi plavi šal, zavezan onako kako to vežu pralje. Znam da je očerupana kao i ja.
„Mogu li se kod tebe sakriti?“
„Možeš, ali mene ti sada nitko ne štiti, to znaš.“
Odvela me u kupaonicu, natjerala da se pogledam u ogledalo. Kakva ružna žena! Otuširala me. Uzala sam nasumično čistu odjeću iz ormara. Simona ju je sebi pomnije izabrala.
„Tvoj Herman, je li živ?“, sjetim se pitati.
„Ne znam. Možda. Na vrijeme se povukao. Sad smo same i moramo ih zaboraviti. Sutra smogni snage da odemo pogledati radnju. Susjede su se namirile i u mržnji i u pohlepi. Sad im mi nismo više briga. A ostali nas ne poznaju.“
Simona i ja imale smo šnajderaj. Za vrijeme rata, uglavnom smo prekrajale i popravljale odjeću na sve mile načine. Mene je veselila ta siromaška kreativnost. Simonu ne. Mislim da se nadala novom raskošnijem početku i žurila je u novi život. Pustila sam je da ode sama, sasvim dobro dotjerana, a ja sam probala sabrati misli, barem malo pospremiti kuću i skuhati nešto od ostataka. Zbog nje. Je li to moj novi život? Da nije Simone ne bih se ni pomaknula. Vratila se dobre volje objavivši da radnja nije razbijena i da su američki vojnici pristojni i zgodni. „Briga me“, mislim ja. Ali, osjetila sam kako joj se u sebi smiješim. Ta se uvijek snađe.
Sutradan sam se morala javiti u Komandu i Simona me dotjerala. Na tanki šal omotan oko glave i vrata stavila mi je šešir. Nitko ne bi zaključio da sam ostrižena ovca, nacistička drolja. U Komandi su bili vrlo ljubazni, vratili mi dokumente.
„Doviđenja, gospođo Granger!“ Taj je pozdrav bio kao topla kiša na obrazima. Ima još ljubaznosti. Jesam li osjetila i tračak sažaljenja i čak razumijevanja?
„Ne morate više dolaziti, gospođo, mi ćemo vas potražiti kad bude trebalo“. Kad bude trebalo što? Nisam pitala, nisam se usudila, a i nisam baš puno marila.
Sva u mislima na svog Ericha, nekoliko sam dana posve odsutno obavljala poslove po kući i u radnji. Ljudi su počeli dolaziti po svoje stvari. Bili su veseli. Rat je bio gotov. I Simona je bila vesela.
Zvono na vratima! Iz Komande sigurno. Bože, što još može biti?! Otvaram brzo da ne misle da se bojim ili nešto skrivam. A na vratima - moj muž. Stariji, interesantnijeg izraza. Drugi Jean Pierre? Ili isti dosadnjikavi, samodostatni profesor na liceju? Ulazi i zatvara vrata.
„Bok, Bernardette! Znam sve. Nisam ti se mogao javiti jer bih kompromitirao Pokret otpora. Za njih sam radio“, reče oprezno.
Uvijek mu je nešto drugo bilo važnije od mene. Ali nisam očekivala odvažnost i brigu za druge. Ni za mene! Preko radnje mogla se poslati poruka; tamo je dolazilo puno raznog svijeta. Ne očekujem da mi oprosti. Takvi su rijetki. Takav nije moj muž.
„Znao sam da si zbrinuta i u sigurnim rukama.“
Bože, zar nije bio ni ljubomoran?
„A sada možemo početi od početka ili od kraja“, reče i sjedne umorno.
„Kurva švapska!“ - čula sam bijesne glasove oko sebe i zveket škara. Rezali su mi kosu. Sjedila sam zavezanih ruku na leđima i čvrsto žmirila. Moji su me čuperci bockali po ramenima i krilu. Nisam se micala da me ne porežu. Bilo mi je svejedno kako izgledam. Činilo mi se da tako nepomična, sklopljenih očiju, ne sudjelujem u sceni. A bila sam glavni lik. Dreku sam pokušavala ne prevoditi u riječi. Ne znam što slijedi u nizu: šišanje, razgolićenje, silovanje… Možda me i ubiju. Tupa sam i jedva da osjećam strah. Prije bih rekla da osjećam prkos. Možda to i vidi ta gomila.
Odvukli su me grubo u moj stan na prvome katu i bacili na krevet zavezanih nogu. Nakon nasumičnih strijeljanja koje sam vidjela, nisam očekivala ništa dobro. U mojoj glavi nije bilo ničeg što bi se moglo zvati mislima ili rečenicama. Ne znam koliko sam dugo ležala tako polusvjesna, možda cijeli dan i noć. A onda mi u sjećanje uđe slika Ericha. Vidim ga zavezanog i poniženog. Je li uopće živ? Mogao se na vrijeme povući sa svojom jedinicom, kako se davno povukao moj muž s izbjeglicama. Erich je ostao. Zbog mene. Moj muž nije. Rekao je da će mi se javiti sa slobodnog teritorija. Da je tamo korisniji. Nikad se nije javio. Ponekad sam mislila da je mrtav. To mi je bilo lakše prihvatiti negoli nejavljanje. Nisam htjela ostaviti staru mamu i poći s njim. Njega je taj izbor razljutio. Volio je biti prvi.
Počinju mi se vraćati osjećaji i osjeti. Osjetim suze, žeđ i glad. Uspijem odvezati noge pa ruke. Neka me ubiju! Oteturam u kupaonicu. Nisam se sjetila pogledati u ogledalo. Sjela sam za stol i počela polako rezati i jesti naranče. Kao nekad. Kao nekad s Erichom.
Ušli su naoružani muškarci, prekopali stan, sve isprevrtali. I sve to bez riječi. Uzeli su mi dokumente. Odlazeći, strogo su naredili da se javim u Komandu grada i da mi slučajno ne padne na pamet bijeg. Bijeg? Meni ništa na pada na pamet. Ja bih samo mirovala u Erichovu zagrljaju. Do kraja svijeta. I u taj čas ulazi mi Simona.
„Ti se ne zaključavaš?“, promuklo kaže. Ima podočnjake i zakrvavljene oči. Na glavi plavi šal, zavezan onako kako to vežu pralje. Znam da je očerupana kao i ja.
„Mogu li se kod tebe sakriti?“
„Možeš, ali mene ti sada nitko ne štiti, to znaš.“
Odvela me u kupaonicu, natjerala da se pogledam u ogledalo. Kakva ružna žena! Otuširala me. Uzala sam nasumično čistu odjeću iz ormara. Simona ju je sebi pomnije izabrala.
„Tvoj Herman, je li živ?“, sjetim se pitati.
„Ne znam. Možda. Na vrijeme se povukao. Sad smo same i moramo ih zaboraviti. Sutra smogni snage da odemo pogledati radnju. Susjede su se namirile i u mržnji i u pohlepi. Sad im mi nismo više briga. A ostali nas ne poznaju.“
Simona i ja imale smo šnajderaj. Za vrijeme rata, uglavnom smo prekrajale i popravljale odjeću na sve mile načine. Mene je veselila ta siromaška kreativnost. Simonu ne. Mislim da se nadala novom raskošnijem početku i žurila je u novi život. Pustila sam je da ode sama, sasvim dobro dotjerana, a ja sam probala sabrati misli, barem malo pospremiti kuću i skuhati nešto od ostataka. Zbog nje. Je li to moj novi život? Da nije Simone ne bih se ni pomaknula. Vratila se dobre volje objavivši da radnja nije razbijena i da su američki vojnici pristojni i zgodni. „Briga me“, mislim ja. Ali, osjetila sam kako joj se u sebi smiješim. Ta se uvijek snađe.
Sutradan sam se morala javiti u Komandu i Simona me dotjerala. Na tanki šal omotan oko glave i vrata stavila mi je šešir. Nitko ne bi zaključio da sam ostrižena ovca, nacistička drolja. U Komandi su bili vrlo ljubazni, vratili mi dokumente.
„Doviđenja, gospođo Granger!“ Taj je pozdrav bio kao topla kiša na obrazima. Ima još ljubaznosti. Jesam li osjetila i tračak sažaljenja i čak razumijevanja?
„Ne morate više dolaziti, gospođo, mi ćemo vas potražiti kad bude trebalo“. Kad bude trebalo što? Nisam pitala, nisam se usudila, a i nisam baš puno marila.
Sva u mislima na svog Ericha, nekoliko sam dana posve odsutno obavljala poslove po kući i u radnji. Ljudi su počeli dolaziti po svoje stvari. Bili su veseli. Rat je bio gotov. I Simona je bila vesela.
Zvono na vratima! Iz Komande sigurno. Bože, što još može biti?! Otvaram brzo da ne misle da se bojim ili nešto skrivam. A na vratima - moj muž. Stariji, interesantnijeg izraza. Drugi Jean Pierre? Ili isti dosadnjikavi, samodostatni profesor na liceju? Ulazi i zatvara vrata.
„Bok, Bernardette! Znam sve. Nisam ti se mogao javiti jer bih kompromitirao Pokret otpora. Za njih sam radio“, reče oprezno.
Uvijek mu je nešto drugo bilo važnije od mene. Ali nisam očekivala odvažnost i brigu za druge. Ni za mene! Preko radnje mogla se poslati poruka; tamo je dolazilo puno raznog svijeta. Ne očekujem da mi oprosti. Takvi su rijetki. Takav nije moj muž.
„Znao sam da si zbrinuta i u sigurnim rukama.“
Bože, zar nije bio ni ljubomoran?
„A sada možemo početi od početka ili od kraja“, reče i sjedne umorno.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.