Ivica Kesić | Vrela krila leptira

U to lijepo, plavo travanjsko popodne,
„Cvit Mediterana“ raskošno je cvao;
sastale se duše vesele i srodne,
svatko bi za drugog bos u oganj stao.

Kao na cvijet, tiho, kada leptir sleti
među nas je donijela fantazije znamen:
u osmijehu zvjezdanog sjaja rukoveti,
u očima crnim uzbuđenja plamen.

Bližila se ponoć pa je plamen vreli
iz očiju tamnih blistao sve jače;
pogledi nemirni često bi se sreli
pa spoznah da zjene joj odlučnošću zrače.

I zanesen usnuh krila od leptira
plamenom iz crnih očiju što gore.
Toplina njihova po licu me dira,
ali čim ih taknem padaju u more.

Dodirnuvši vodu plamen im ne gasne,
već još jačim žarom plamte meka krila
šapćući mi tiho riječi sladostrasne,
a tijelo dražeći nježno kao svila.

Drhtaj pun ljepote prenu me iz snova
kad dođe vrhunac ove slatke muke
te vidjeh da vrela krila leptirova
bjehu njene usne i svilene ruke.