U iskonsko ono doba
življahu Čovjek i Žena,
divlja i neukrotiva,
poput vjetra slobodna
što mirise zemlje nosi,
zvukove brdskih voda,
duhove šuma u kosi.
I danas živi u nama
sloboda njena nevidljiva.
Iste modre snove snivamo
o domu,sreći,daljinama.
Budimo se kao iz bunila
kročeći u čudnu javu...
Život gradimo ljubavlju
izgubljene ljepote skupljamo
drevnom snagom se borimo.
Ruke sazdane od milovanja
brige ,dobrote, stvaranja
hladne zidove doma ugriju
tuge i nemire dragih upiju.
Samo ljubav Ženu osnažuje,
nesebično ju ona daruje.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.