Vodiš me za ruku
u lov na osmijeh, u lisnate šume
bijela graba i hrasta medunca.
Mekana sam, podatna,
tijelo sam od gume
oslikano žutom kredom sunca.
Hodamo za zvukom truba,
za hukom nevidljive rijeke
k izvoru pjesme, divovi smo
u svijetu svilenih buba.
Bosim stopalima kroz lude trave
gazimo i ne pitamo ptice
čemu i gladne slobodu slave
ni leptire boje li se smrti.
Hraniš me mesom mlada jelena,
izričeš hvalu kupinama i vinu
od kog se žarim, a drveće se vrti…
U središtu smo kòla od sjenā.
Polegni me, šapćem, na mahovinu,
vlažno na vlažno, poljupcima pokrij
tijelo, kosu mi i lice.
Udahni miris majčine dušice,
med divlje kruške s toplih usana kušaj.
Krošnje nad nama šume, šume,…
Zaboravi i njih i ptice, moje srce slušaj,
izvor pjesme traži ̶ uđi u me.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.