Zijevne li u neku kasnu večer,
namah mu pjesma izbije iz grla.
„Gdje li samo nalaziš te riječi“,
Asja, vis-a-vis, svaki put u čudu reče.
„Ja vječno tragam, moja draga vrla,
za ovo što ćutim riječ trebam neku jaču“,
kaže i smiješi se kao Mjesec za prozorom,
a zvijezde od miline u krilu mu se krune
dok svemir obilazi sjedeći u naslonjaču.
Med vrca, od roja misli budan već zorom,
o pāsu mu Ključ za ljubav,
oči nebeske vedrine pune.
Erato s lirom, u lepršavoj haljini,
ruku pod ruku s njim oduvijek hoda
kamo god ga vjetrovi života nose:
blatnim stazama kroz šumu javora,
livadom djetinjstva plāvnom od jesenjih voda,
kroz polja s makovima blistavim od rose,
neugaženim snijegom ili obalom mora.
U snu okupan u Sanusu, od zalā svijeta
zaliječen moćima čudesna vrela,
perom umočenim u majčino mlijeko
i sokove Zemlje, vinom noći zagrijan piše.
Sunce u zenitu ne silazi mu s čela.
Čini se, kad krasnoslovi,
kao da Božji glasnik zbori,
a na nas padaju zlatne kiše.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.