Zorika Pavlović Davidovich | Vesna Štulić: Grožđane snohvatice

"Ex alto omnia" (lat. "S visina sve") Let kroz snove i slobodan pad, kao jedini čin slobode

Novu knjigu poetese Vesne Štulić možemo čitati i kao nastavak njenih prethodnih zbirki poezije, s tim da ovaj put pravi pomak od klasične poezije ka filo-poetskoj prozi. Knjiga Grožđane snohvatice podijeljena je na tri dijela; Faustov otok, Rajski otok i Otok ljubavi. Vesnino pisanje, neodvojivo od mora i obala, odiše čulima sveukupne životnosti, iskazanoj kroz smjelu (samo) refleksiju. Vesnina poetika ocrtava jedno vrijeme, kroz vremena koja su prošla i koja dolaze kroz arhetipske slike koje se prepliću u svakome od nas, kao datost ili sudbina ili volja Svevišnjeg. Odvažna u svojim razmišljanjima, Vesna slojevito konstruira katkad pjesme u prozi, katkad crtice, hvatajući snove vrhom olovke. Budući da se svi podnaslovi odnose na kolokvijalno nazive za otok Prvić, možemo ovu knjigu promatrati i kao Vesnin svojevrsni omaž otoku Prviću ili kao evokaciju priče bez kraja o jednom životu koji može biti bilo čiji, njen, moj, a sve to u složenom obliku crtica, prikaza, doživljaja kako unutarnje percepcije tako i okom budnog promatrača.

U prvom dijelu, Vesnine rime lebde kao Homo volans Fausta Vrančića, dajući nam sliku iz perspektive ptice dok se nježno ne spuste na "čiodu zabodenu od jastuka od mora". Vesnine crtice, kao "novi strojevi" pokreću univerzalna pitanja, pokušavajući da ih razlože te pokrenu u pravcu odgonetke pritajene u snovima točke presjeka u tom njenom čudesnom meridijanu koji nadilazi kategoriju vremenosti.

"Nasumice pribodeni otoci kao pribadače na jastučiću od mora...tako blizu oku, a tako daleko ruci."

Otok, kao metafora vječnog rađanja i postanka, dominira u poeziji Vesne Štulić. Utisnuto datošću do dna izvora života, nesputanog pogleda ka horizontu gdje se iznova i iznova odigrava predstava " teatra apsurda". Vesnine rime "hodaju po vodi", plešu po vrhovima valova, došaptavaju se u mimohodu sa brodovima. Jugon se zaigraju po vrhovima čempresa i borova i slavno okite lovorom. Pjesnikinja, naginjući ka apstrakciji, oblikuje svoje riječi kao more stijene, ali ne kao snažna bura, već decidno i eliptično, tananim ženskim vezom protkanim južinom. Slikama otočkih svitanja i sutona oko nas, ali i u nama, Vesna otvara vječna pitanja o usudu, tražeći odgonetku smisla u igri sunčanih zraka po kamenu o koji se razbacaju zrna soli. Vesnine metafore čas gotički oštre kao sprudi o koje se nasuču neiskusni mornari, a već u sljedećem trenu preobražavaju se u barokno raskošne kao božanstveni plodovi grozda, smokve i masline. Linije na dlanovima, linije koje vrijeme ocrtava po licima, da li su to one iste kao i onih sa druge strane, kojima svijećom osvijetljujemo pute onima koji su hodali prije nas, na onoj strani. Ili je, ipak, vremenost tek privid u kome na tren zablistamo životnošću, bez redosljeda u rodoslovu. Toliko pitanja porađa pjesnikinja, ali nas ne ostavlja bez svog osobnog uvida u Postanje. Vjerna žena sa maramom koja dočekuje život, umije da čeka ljubav, kao jedino vrijedno čekanja, kao jedino što patnju boji smislom. Čistoća misli podrazumijeva dobrotu što Vesna razrješava kroz taj simbol marame, boreći se s kompleksnošću senzibilnog ženskog principa. Simbolizam u Vesninoj poetici uvijek je slojevit, jer laneno platno je podjednako prkosom odgovaralo vjetru, bilo da steže smjernost razuzdanih lokni žene bilo da kida plaha jedra brodice voljenog.

.....

Vesnin kameni brod, iako čvrsto usidren, uspijeva da se otisne " kamenim snovima" do granice mogućeg, do Lakanovskom igrom realnog, imaginarnog i simboličkog u percepciji svijeta s te male točke na mapi svijeta, od visina pa sve do najdublje točke morskog dna, poetesa poziva čitaoca da se zamisli kako je, koliko čvrsto i znalački ispleo uže svog života, koliko živi ovdje i sada, a koliko domaštava nedostajanje. Vesnine snohvatice, kao krik galeba nad pučinom, raspliću nježnu elegiju otoka, kao opredmećeni vrč života, nekada pun slatkog, nekada kiselog vina. Ako je svakom od nas dat točan broj zrna u grozdu do susreta sa Svevišnjim, dokle uopće može stići čovjek bježeći od svoje datosti lozom, upozorava pjesnikinja. Vesnina knjiga jest umjetnički vapaj, podsjećanje na vrijednosti koje su nam poklonjene i koje bi trebalo s radošću i zahvalnošću da naučimo da primamo.

" Voda... voda...i opet voda grožđana. Ovdje je priroda veličanstvena u svojoj snohvatici, kada je odmjerila gutljaj za svakoga".

Pjesnikinja ukazuje da ne pokušavamo u tmini uhvatiti snove, već ih živimo, ovdje i sada, ali nas stoga i upozorava da ih pustimo bez straha, da zaronimo na dah u vlastite plave dubine i zaplivamo.

 

Prezrelo grožđe i nezrelo vino... da li ikada čovjek može sazreti kao vino i nositi se smjelo s istinom ili bez te čarobne kapi bogova istina ostaje zaključana, da sačeka nekog hrabrijeg da je izusti... Zašto je nekad teško živjeti tu jednostavnu emociju koju zovemo ljubav, a bez predumišljaja?

 

"Da si htio, mogao si me naći tamo gdje nar oduzima ljetu sunce, no ti si još nedozreo grožđe u mojoj zdjeli."

 

Nikada čovjek ne može biti bliže sebi no kad s vrha otoka ima otvoren pogled od tristošezdeset stupnjeva, ravnomjerno raspoređenih u mreži od soli, zvijezda, stijena i raslinja. Ili je samo pjesnikinji dato da to može istkati sa svog meridijana, koji se proteže od Sunca do njenih linija srca na dlanovima.

 

Vesna se maestralno igra sa stilskim figurama kako bi dočarala otuđenost čovjeka od čovjeka novog svijeta, kao otoka u arhipelagu, koja obitavaju toliko blizu, a u vječnom nedodiru igrokaza života i smrti, budnosti i snova. Pjesnikinja traga za nužnom slobodom, ne gnostički rigidnom, već čistom duhovnošću, kao za prostim udahom koji bi joj ispunio bitak, a opet, na tren pomalja se melanholija Sizifovskog valjanja kamena... jer čak ni u osami na vrhu otoka, nad predačkim kostima, ona čuje na čas, ali ne uspijeva da dokuči do kraja evanđeoske zapise. Na kraju, poetesa ostavlja nama da se zapitamo što smo uzeli, što smo dali, što smo uopće uspjeli stvoriti iz onoga što nam je dato i što, na kraju, ostavljamo u nasljeđe onima koji dolaze poslije nas.

"Iz žile ćemo iščupati najbolji genom. Još samo zemlja da je rodna  loza će se vinuti, grozdovi naresti..."

Vesna korača epigenetskim mostovima " s jednim užetom" raspetim između dimenzija predaka i potomaka, ona umije čitati " zapise iz najsitnijih djelića krvi" i da ih sastavi u komad novog života koji poklanja onima koji dolaze. Njena poetika transcenduje granice ovozemaljskih iskustava, prostog racija, sažete svjesnosti i sažima ih onako kako samo vrsni pjesnik umije, snovima iscijeđenim iz zrele, ljubičaste bobice i koštice u njoj.