Jelena Hrvoj | Vlati trave

Ilustracija: Jelena Hrvoj

Dogodilo se to prvog dana škole. Bilo je burno, opasno, emotivno. Barem je tako Ela mislila. Još je jecala kad je majka parkirala automobil ispred škole i ukrcala ju na stražnje sjedalo. Onako podbuhla, crvena lica i zamagljenih očiju, rekla je mami da se posvađala s jednom jako gvupom djevojčicom. Majka se kao i svaki puta nasmijala na njezinu govornu manu, pogladila je po crvenkastoj kosici i prstom dotakla tu jednu pjegu povrh Elina nosa. Kad se ni drugog dana maleno djevojče nije smirilo, majka je otišla do vrta, ubrala vlat trave i predala joj uz riječi: 

 

 „Želiš li čuvati ovu vlat  u novčaniku ili ćemo ju spaliti? Ma što odlučila, mama će te voljeti." Imati tajnu, nešto što će samo ona i mama znati bilo je sve što je Elu tada zanimalo, pa su je na djevojčičin zahtjev zajedno spremile u malen plastičan omot i zagurale u novčanik s dezenom patkica. 

Bilo je Eli jedanaest godina kad je prvi puta stigla kući razočarana jer je dobila jedinicu. Povijest joj nije ležala ma koliko se trudila naštrebati sve na pamet. Te je večeri majka izašla na dvorište, razgrnula snijeg i ubrala vlat trave. Do tog je trena Ela promijenila nekoliko novčanika, ali male vlati sasušene trave uvijek je premještala i dodavala nove, svaki puta sve manje promišljajući o njihovom značenju. 

Prvo slomljeno srce došlo je s trinaest godina, a tad joj je majka po prvu puta dala pet vlati trave uz riječi: „Želiš li da sada spalimo sve vlati ili češ ih čuvati?" Kao i obično, Ela ih je osušila i spremila kako bi uvijek bile uz nju. 

Godine su prolazile, a nekoliko se vlati pretvorilo u busen. Neuspjesi, povrede, razočaranja, jadi, sve je to Ela nosila uz sebe, a majka je dodavala. Na dan kad je Ela odlučila odustati od braka, majka joj je prišla u rukama noseći dvije pune šake trave. 

Preplavljena bijesom, Ela je napokon upitala majku:

 „Zašto to radiš?! Zašto mi donosiš travu svakog puta kad je moj život u rasulu?!"

 „Želiš li čuvati ovu travu u novčaniku ili ćemo ju spaliti? Ma što odlučila, mama će te voljeti."

Sada odrasla žena, prividno racionalna, Ela napokon zastane na tren i uistinu promisli o ovoj neobičnoj tradiciji. „Mama, zašto imam pun novčanik trave?"

Majka se zadovoljno nasmijala, uzela novčanik i izvadila jednu sasušenu vlat trave. „Što za tebe predstavlja ova vlat?"

 „Prvu svađu."

 „A ova?" izvadila je drugu.

 „Prvu jedinicu."

Rasula je majka sve vlati iz njezina novčanika i stala ih razmicati starim, bolnim prstima. „A sve ove?"

 „Neuspjehe. Tugu. Bol."

 „Vidiš, kćeri, često bez promišljanja svojevoljno sa sobom nosimo sve negativno. Čuvamo sasušena sjećanja na loše kao podsjetnik. Ali s vremenom jedno loše sjećanje, jedna loša uspomena, jedan loš postupak postaju busenje koje zauzima prostor. Istina, kad pogledam tvoj novčanik, izvana izgleda kao da si jako bogata osoba, ali samo ti i ja znamo da je suha trava zauzela prostor za neke bolje stvari. Kad smo maleni, ne shvaćamo da banalne brige ne moraju ostati s nama. Kako odrastamo, ne razmišljamo o tome kako ispraviti probleme. No, u svakom životu dođe vrijeme kad se moramo zapitati zašto sve to sasušeno iz prošlosti nosimo za sobom." 

Tog je dana Ela odlučila spaliti busen koji je cijeloga života nosila sa sobom i umjesto trave počela spaljivati loše i okretati se dobrom kako ne bi više trpala nepotrebne vlati u novčanik.

 

Prošlo je još nekoliko godina prije no što je ostala bez majke. No, tada je već i ona postala majka. Nije razmišljala o vlatima sve do dana kad je njezin sin stigao iz škole šmrkavog nosa i podbuhlih obraza. Tad se Ela nasmijala, otišla do vrta, ubrala vlat trave pa mu predala opciju koju će mu razjasniti tek onda kad će biti dovoljno odrastao da prihvati zrno mudrosti.