Aleksandra Načinović | Prsten iz mail boxa

Na  drvenom konjiću  ljuljam svoj  nemir,

uspavljujem ga vrućim čajem.

Maskom za ljepotu odvlačim pažnju  

od misli što prolaze kao na traci.

Kroz prozor vraćaju se riječi, 

izbačene  jučer sa stolnjaka

da ih pojedu mravi. 

Vrate se iz vrta kao gusjenice,

Tuste, šepure se na stolu

i viču:

nismo te zaboravili!