„Onda je došao trenutak kad su stabla prolistala usred zime i to im je bio kraj. U kraj ipak nitko nije vjerovao, sve do proljeća u kojem nije došlo ni do kakvog listanja. Neki glasovi glasno su ponavljali da su se takva kašnjenja već događala, da su posve i nadasve prirodna, te da se širitelji panike vode nekim svojim sebičnim interesima, no kako se bližio suncostaj, opća je uznemirenost postajala sve veća. Neki su se vraćali molitvama, različitim oblicima pokore, pa čak i žrtvovanjima koječega živoga, no nijedan od tih postupaka nije davao vidljivog rezultata. Nešto ipak mora pomoći, govorilo se, jer kraja nikad nema, kraj krajeva nije moguć u toj prozi. ” |
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.