Lorena Vojtić | Naš purgatorij

Udanu za inteligentno

naočitog belzebuba,

što me naučila

nepromišljena trauma?

Tamo gdje 

vladaju zakoni 

uličnih kodeksa,

neprijatelji u obliku

anđela su 

među nama.

U carstvu 

podzemlja,

eksploziva

i kriminala -

nema mjesta

pokajanjima.

Ondje trajno

dominira oružje 

umjesto poljubaca.

A ti živiš tek tako, 

bez imalo žara

u svojim atomima.

Tvoja se 

buntovnička narav,

uvelike kosi 

s vlastitim 

vrijednostima

i poimanjima.

Ozloglašeno etiketiran

počinjenim zlodjelima,

mimikrijom uhođenja 

skrivaš kolaps uma.

Dok te s onu 

stranu svjetova,

netko naizgled 

opravdava u bujici

nadolazećih redaka.

Zatočena unutar 

komore užasa,

mentalnim segmentom 

nepostojećeg straha -

paradoksalno 

zamirem u pjesmama.

Gledam svoje

raskrvavljene 

zglobove,

kako mi šapuću 

melodiju strave...

Tko sije 

pradavna zla 

u našim redovima?

Odavno ne zazirem 

od višestrukog 

poništavanja sebe.

Da bi preživio 

u čoporu vukova,

svakako moraš 

potisnuti sve 

sentimente...

Suštinom 

svega i ničega,

snažno se praviti

kao da te ništa 

na dotiče...

Sve dok te ne 

razori neka 

banalna sitnica.

Pa ti se duša prelije

u trilijune kapljica -

žalovanja za minulim

godinama nepovrata.

Ali razmisli 

još jednom,

crna ljubavi...

Tvoj inferno,

ta osobitost pada

ne mora biti 

i moja zadnja

presuda...

- osma knjiga-