Irena Ivetić | Večer s mirisom londonerica

 

LICE: Neda, gospođa u pedesetim godinama, kratke sijede kose, odjevena u odjeću „za po kući”: majica, bermude, pregača. 

MJESTO I VRIJEME RADNJE: Nedin stan. Vrijeme sadašnje. Večer, oko 20 h.

Dnevni boravak spojen je s blagovaonicom i kuhinjom. Kuhinja se ne vidi. Vrata dnevnog boravka koja vode na terasu širom su otvorena. Stol u blagovaonici prekriven je šarenim plastičnim stolnjakom.

Gospođa Neda sjeda u fotelju i odahne. Umorna je. 

Hvala Bogu! (Opet odahne) Kolač je u pećnici, sad samo treba gledati na sat. Pekmez je izvađen iz frižidera, da bude na sobnoj temperaturi, fil od oraha je umućen... Fil od oraha! (Ljutito)

Ti orasi su me večeras baš namučili! Svaka normalna žena bi odustala od pečenja kolača, ili barem prešla na plan B i ispekla neki kolač bez oraha. Da, svaka normalna žena, ali ja ne! 

„Naša bosanska tvrdoglavost”, rekla bi moja mama. „Kad Neda sebi nešto utuvi u glavu, ona ne odustaje!” I kroz cijeli život tako... pa tako i večeras. Isplanirala sam londonerice i morale su biti  londonerice. Londonerice i ništa drugo!

...Bosanska tvrdoglavost?... Pa dobro, neka bude, ne sramim se svoga porijekla, dapače. Tvrdoglava sam i što se tu može?... Ili, da to malo drukčije i malo ljepše kažemo –  uporna. (Kratka stanka)

...Upornost... e da, upornost. I strpljivost. Dragocjene ljudske osobine, zlata vrijedne. Da se mene pita, dodala bih ih na popis pa više ne bi bilo sedam nego devet darova Duha Svetoga. Ali taj je popis još odavno napravio netko puno pametniji i kompetentniji od mene. Nisam teolog nego učiteljica, obična žena, majka i baka. Zato ću o upornosti govoriti iz svoje laičke perspektive, uz 

1

primjere iz vlastitog života. (Kratka stanka) Ali, molim vas, ispričajte me na trenutak, moram provjeriti kolač u pećnici. 

Neda ustaje i odlazi u kuhinju. Čuje se otvaranje i zatvaranje pećnice.Zatim se vraća i ponovno sjeda u fotelju. 

Odlično! Još malo. Smanjila sam temperaturu pećnice, sad se treba ispeći samo napola. (Kratka stanka) ...Gdje smo ono stali?... Ah, da – upornost i strpljivost. Rađa li se čovjek s tim osobinama ili ih stječe tijekom života, odgojem? Što kaže psihologija? (Kratka stanka)

Rekla bih da tu ima i jednoga i drugoga... Da vidimo... upornost je karakterna osobina. Mislim da  geni 

tu imaju određenu ulogu... Hmmm... Ili možda ne?... Strpljivost – uči se od malih nogu, uči i vježba. A može se učiti i vježbati tijekom cijelog života, zar ne? Imam li pravo? (Kratka stanka) Ali pustimo sad psihologiju. Idem izvaditi kolač iz pećnice, vrijeme je. 

Neda ustaje i odlazi u kuhinju. Vraća se i na stol za blagovanje stavlja podmetač za vruće 

posuđe. Ponovno odlazi u kuhinju, donosi veliku „tepsiju” i stavlja je na podmetač. Donosi staklenku s pekmezom i žlicu.

Evo. Sad ide pekmez od kajsija. Domaći, naravno. Moj. Postala sam stručnjak za kuhanje pekmeza od kajsija! 

Premazuje kolač pekmezom. 

Taaako, što deblje – to bolje! (Kratka stanka) 

A sad vam se moram pohvaliti, dragi moji. Ja se volim pohvaliti ako imam čime. Ne podnosim lažnu skromnost. Skromna sam u pogledu nekih drugih stvari u životu: vozim se biciklom, živim u  stanu od 52 km2 koji još otplaćujem. Ali kad su u pitanju moja postignuća i moji uspjesi, tu se volim pohvaliti, podijeliti svoju radost i ponos s drugima.

Ja sam učiteljica ali i spisateljica. Za sebe ponekad kažem da sam „učiteljica koja se uporno gura među pisce”. Osnovna škola, literarna sekcija, kako se to onda zvalo, srednja škola, studij. Objavljivanje u časopisima, nagrade na natječajima... (Kratka stanka) 

2

Sad još ide nadjev od oraha. 

Neda ustaje, odlazi u kuhinju, donosi zdjelu s nadjevom i žlicu. Stavlja nadjev na kolač preko pekmeza.

E ovi su mi orasi večeras baš izvukli živce! Zapravo, ne orasi nego sjeckalica. Ali to ću vam ispričati kasnije. (Kratka stanka)

...Da, moje pisanje... U časopisima su objavljivali moje pjesme i priče, dobivala sam nagrade... 

 A onda rat! (Kratka stanka) Sveopći kaos. Strah od neizvjesnosti... Tada smo živjeli u Vojvodini, velikom, lijepom selu Beški. Srijem, Dunav, nedaleko obronci Fruške gore – ljepota i divota. Dok nije došlo to zlo!... Naš se svijet takoreći preko noći srušio poput kule od karata... Vijesti smo slušali sa strepnjom i nevjericom... Što donosi sutra?... Lomovi u dušama, lomovi u mnogim obiteljima... (Kratka stanka) Na sreću, naš je dida Ilija, otac moga supruga, uspio zamijeniti kuću s dida Milošem iz Požege. Naputovao se dida Ilija, namučio, nagledao kuća i potrošio dobar dio svoje krvavo stečene ušteđevine. Ali bio je uporan. Dragi Bog mu je pomagao i čuvao ga na tim putovanjima. Dida je znao da mora odvesti svoju obitelj na sigurno. Znao je da nam treba novi dom. Nije bilo lako ostaviti kuću koju su svojim rukama gradili i otići u tuđe. Baka Anđa je poslije još dugo plakala za svojom kućom. Ali Bog joj je šaptao i tješio je: „Zidovi su zidovi a ljudi su ljudi. Tvojoj djeci i unucima ovdje će biti bolje, bit će bolje i vama, kad se naviknete.” I baka je, kako je vrijeme prolazilo, prestala plakati, preboljela svoju kuću u Beški i nastavila život. Kuća u Požegi bila je čak i veća, ali vrt puno manji. Ali selo je selo a grad je grad! (Kratka stanka) Kuća je bila na brdu, iznad parka i Tekije. Pogled s prozora u dnevnom boravku – Požega na dlanu! (Osmijeh i kratka stanka)

Sad idu još krupno sjeckani orasi.

Ustaje i odlazi u kuhinju. Donosi zdjelicu sa sjeckanim orasima i žlicu. Posipa orahe preko nadjeva i pritiska ih žlicom, da se „utisnu” u nadjev.

Taaako! Sad se kolač mora ispeći do kraja, na 160 stupnjeva, dvadesetak minuta.

Ustaje, odnosi kolač i stavlja ga u pećnicu.

3

Čuje se iz kuhinje:

Dobro. E sad Bože pomozi. 

Vraća se iz kuhinja, sjeda u fotelju i nastavlja govoriti. 

Jaaako mi je važno da ove londonerice budu savršene! (Kratka stanka) A zašto – to ću vam reći kasnije.

Malo dulja stanka.

A onda smo i mi došli baki i didi u Požegu: moj suprug, dvoje djece, moja mama i ja. Svoj stan smo, kompletno namješten, prodali gotovo u bescjenje, samo da što prije možemo otići. Tako je to bilo u ono vrijeme. (Uzdahne i slegne ramenima) „Mi nemamo više novaca”, rekli su kupci, „pristajete li ili ne?” (Kratka stanka) Ucjena, manipulacija?... (Kratka stanka) Pristali smo, što smo drugo mogli? (Opet napravi kratku stanku i slegne ramenima)  Potrpali smo se u auto s ono malo neophodnih stvari koje su mogle stati i istog popodneva otputovali – iz Beške, preko cijele Bačke i kroz Mađarsku, veeeliki polukrug do Požege. Stigli smo u neko gluho doba noći. (Kratka stanka)

Nasmiješi se i nastavi govoriti.

Požega... Lijepi mali grad po mjeri čovjeka. S kraja na kraj grada može se stići bez problema pješice ili biciklom. Baš sam bila sretna što je dida zamijenio kuću upravo za Požegu. Glazbena škola, kazalište, knjižnica...  Slavonska Atena, tako su nazvali Požegu u prošlosti. Od Kanižlića, Babukića, preko Zlate Kolarić-Kišur sve do Cesarića. (Kratka stanka)

Idem izvaditi kolač iz pećnice pa ću nastaviti priču. 

Odlazi u kuhinju, vadi kolač iz pećnice. Vraća se i sjeda u fotelju. Zatvori oči, duboko udahne i nasmiješi se.

Kako mirišu... I vi osjetite, zar ne?... Londonerice su londonerice! (Kratka stanka)

... Gdje sam ono stala?... Da, kod Slavonske Atene.

Dakle, čim smo se smjestili i čim je život krenuo normalnim tijekom, nastavila sam pisati. Ivana je krenula u prvi razred a Tatjani je bila godina i pol. Suprug je radio a ja sam čekala domovnicu pa se

4

 nisam mogla zaposliti. Kad bih obavila kućanske poslove i sve što je trebalo vezano uz djecu, pisala sam. Ponovno sam pisala, s velikom radošću. Naša obitelj vratila se normalnom životu, Bogu hvala, a 

meni su se vratile riječi i stihovi, vratila mi se radost stvaranja. (Kratka stanka)

Svoje nove pjesme i priče slala sam na razne strane: u Smib, Modru lastu, Radost, Večernjak...

Slala i čekala. Slala i nadala se. Drhtavih ruku nestrpljivo sam listala svaki novi broj, ustreptala od iščekivanja da ću napokon ugledati svoju pjesmu, svoju priču, svoje ime. Ali nigdje ništa. Tjedan po 

tjedan, mjesec po mjesec... nigdje ništa! Ni objavljenih uradaka, ni domovnice ni posla. Ali ja

 nisam bila tužna. Molila sam Boga, strpljivo čekala i dalje pisala. Naša bosanska tvrdoglavost, dakle upornost, plus strpljivost koju sam već donekle bila stekla – dvadeset i osam, dvadeset i devet, trideset godina... do tada čovjek ponešto nauči. I vjera, vjera da će sve biti dobro. „Bog sve vidi i sve zna, pobrinut će se i za mene, poput dobrog i brižnog oca”, mislila sam u sebi i ponavljala pred spavanje. 

„Strpi se, Nedo, još malo i ne odustaj, strpi se i ne odustaj...” – to je bila moja mantra s kojom sam svake večeri tonula u san. (Malo dulja stanka)

Zahvaljujući dobrim ljudima i dragom Bogu koji me je uputio na njih u pravom trenutku, uskoro sam dobila domovnicu i svoje prvo radno mjesto u Hrvatskoj. U Velikoj, prekrasnom mjestašcu

podno Papuka. Koja radost, koje ushićenje! To mogu razumjeti samo ljudi koji su imali sličnu sudbinu i prošli sličan put. Nakon šesnaest mjeseci čekanja ja opet radim! Nisam više samo izbjeglica sa zelenim kartonom, jedna od brojnih ribica u moru. Ponovno sam učiteljica, radit ću i zarađivati svoju plaću. Radit ću posao za koji sam se školovala, najljepši i najplemenitiji posao na svijetu. (Kratka stanka)

Ništa mi nije bilo teško! Putovala sam autobusom a onda pješačila do kuće, uzbrdo, na drugi kraj grada. S ljubavlju poučavala svoje prvašiće, pripremala se za nastavu, ispravljala bilježnice. Brinula o djeci i kućanstvu. A kad god bih uhvatila malo vremena i tišine, pisala sam. Pisala i slala, pisala i slala... Ali nitko mi ništa nije objavljivao. Svatko normalan bi digao ruke od svega i odustao. Svatko normalan, da, ali Neda ne! (Kratka stanka) Ja sam i dalje pisala i uporno slala: Smib, Modra lasta, Radost, Večernjak... Kao da sam čula šapat: „Samo piši i šalji, šalji i šalji, budi malo dosadna!

5

 Tvoje pjesme i priče su dobre, one samo čekaju svoj red. Tko zna koliko pjesama i priča njima ljudi šalju... Tebe ovdje izdavači ne poznaju, za sve njih ti si nova, anonimna autorica. Ne odustaj i još malo 

se strpi”, šaptao mi je tajanstveni glas, „nemoj odustati, nemoj odustati...” (Malo dulja stanka)

A onda, jednoga dana, sjećam se, bilo je kasno proljeće (ovo što slijedi govori malo povišenim tonom, uzbuđeno i radosno) – poštar je donio Smib! A u Smibu, odmah na prvoj stranici moja pjesma! Stiže nam ljeto, tako se zvala. Od radosti samo što nisam skakala do stropa. Moja pjesma u Smibu! Moja pjesma, moje ime! (Kratka stanka) Dvije su godine prošle od vremena kada sam prvi put nekom izdavaču u Hrvatskoj poslala svoje radove. Ljudi moji, dvije godine! Svatko normalan bi odustao. Svatko normalan – da, ali Neda – ne! Nisam odustala, nisam izgubila nadu, nisam izgubila vjeru. Naš Dobri Otac nije dopustio da ih izgubim. Znao je koliko mi znači to moje pisanje. Nagradio je moju upornost i strpljivost. (Malo dulja stanka)

Nakon toga se polako zakotrljalo – pjesma po pjesma, priča po priča. I baš ta pjesma, Stiže nam ljeto, objavljena je kasnije i u nekoliko čitanki. Možete li zamisliti to ushićenje i ponos? (Kratka stanka) A da nisam bila uporna, da sam odustala, toga ne bi bilo. (Kratka stanka)

Zatim polako, stepenica po stepenica – objavila sam svoju prvu knjigu, pa drugu, treću... Održavala sam književne susrete u školama, radost svoga pisanja dijelila s djecom diljem Lijepe Naše. A da nisam bila uporna i strpljiva, ništa od toga ne bi se ostvarilo. (Napravi kratku stanku, zatvori oči, malo pridigne glavu i duboko udahne) Hvala Ti Bože, hvala Ti, Dobri Oče, što mi nisi dopustio da odustanem!

Malo dulja stanka. Neda ustane iz fotelje i protegne se.

A joj, pa ja ni pregaču nisam skinula! 

Skine pregaču, odnese je u kuhinju. Vrati se i ponovno sjedne u fotelju. 

E bako, bako, kolač si ispekla a pregaču zaboravila skinuti. Dobro da nisi zaboravila kolač na vrijeme izvaditi iz pećnice... Da su mi ove londonerice izgorjele, teško bih to sebi oprostila. Pitate zašto? Zbog čega su ove londonerice posebno važne?... Znam da vam to još nisam rekla, a govorim 

6

već... Koliko dugo? – Sat, možda i više? (Kratka stanka)

Prekosutra putujem. Idem vidjeti svoga tatu. Londonerice su za njega i njegovu suprugu. Prvo je

bio plan da ovoga ljeta oni dođu k meni, imali su veliku želju, ali taj međunarodni vlak još uvijek ne prometuje. A njih dvoje se, u svojim godinama, ne usude nikako drukčije putovati. Njemu su osamdeset i dvije a njoj sedamdeset i sedam. Samo njih još imam. (Kratka stanka) Mama je umrla... na jesen će biti punih deset godina. (Kratka stanka, duboki uzdah, slijeganje ramenima) Braće i sestara, na žalost, nemam. (Kratka stanka)

Nisam ih vidjela četiri godine, bilo je to još prije Corone. Nisam si mogla dopustiti da mi ovo ljeto prođe a da se ne vidimo. Eto. (Kratka stanka) Jedva čekam da sjednem u autobus! (Kratka stanka) Nadam se da će im se londonerice svidjeti. Prhko tijesto s maslacem, domaći pekmez, debeli sloj fila od oraha – komu se takvi kolači ne bi svidjeli? (Malo dulja stanka) 

Orasi, da. Moram vam još ispričati o tim orasima. Pričam sto na sat, vjerojatno sam vas već izmorila. I sebe sam izmorila, vjerujte mi. Jedva čekam da odem pod tuš i u krevet. Ali taj dio o orasima morate čuti, obećala sam. (Kratka stanka, zatim duboko udahne i počne) 

Dakle, jedan, manji dio oraha treba nasjeckati, a ostale, one za fil treba samljeti. Uzela sam sjeckalicu, onu „3 u 1”, što mi je moja Tanja kupila za rođendan... neki tamo, nebitno koji. Izvagala orahe, nasula u posudu, propisno zatvorila – sad ću ja to za čas. Zrrr, zrrr, zrrr pa stane. Pogledam, lagano protresem posudu i ponovno uključim – neće. Što joj je, zašto neće? U čemu je problem?... Možda sam trebala staviti manje oraha?... Otvorim, odvadim pola, zatvorim pa uključim. Moja bosanska tvrdoglavost ne dopušta mi da odustanem. Uporno i strpljivo. Opet – zrrr, zrrr, zrrr pa stane. 

Još jednom pogledam, lagano protresem i pokušam uključiti. Neće. Ne ide pa ne ide. (Kratka stanka) Samo bi mi još trebalo da nešto pokvarim. (Kratka stanka) Eto ti supersjeckalice „3 u 1”!... U čemu je problem? Jesam li doista tako smotana?... Dugo nisam koristila ovu sjeckalicu ali, sjećam se dobro, bilo je isto ovako. Doduše, ono prošli put bili su lješnjaci. Nadala sam se da će s orasima biti drukčije. Ali 

7

nema razlike. Sve isto... U čemu je problem? ... Za to ne moram biti ni Tesla ni Ajnštajn, ipak je u pitanju obična sjeckalica. Utvrdit ću ja u čemu je problem!.. A joooj, da me moja Tanja sad vidi, al' bi me zafrkavala!... 'Ajmo još jednom!... Zrrr, zrrr, zrrr pa stane. (Kratka stanka) Lagano protresem, malo bolje pogledam... A haaa!!! (Osmijeh olakšanja i kratka stanka) Komadić oraha zaglavio se između vrha onog rotirajućeg nožića i stijenke posude. U tom grmu leži zec!... Da su nožići samo pola centimetra kraći to se ne bi dešavalo. Ali ovako... (Kratka stanka) Ma, neće mene nadmudriti jedna sjeckalica pa ma koliko je na reklamirali na TV-u! (Malo dulja stanka)

Pa dobro. Nasjeckala sam onoliko oraha koliko mi treba za posipanje. I nisam dopustila da mi famozna sjeckalica „3 u 1” izvuče živce. I utvrdila sam u čemu je problem. Bravo bako, 2 : 0 za tebe! Uzmem lijepo onu starinsku mašinicu, još iz maminog stana, iz moga djetinjstva, pričvrstim je za stol, podmetnem duboki tanjur i melji! Melji, bako, londonerice večeras moraju biti ispečene! (Malo dulja stanka. Neda se zamisli.) Koliko sam kuhinjskih predmeta iz maminog stana sačuvala, koliko ih je, osim ove mašinice, preživjelo sve naše selidbe?... Da vidimo... Čašice za aperitiv. Kristalne čašice koje je mama dobila na dar od svojih učenika za Osmi mart. Od njih šest sačuvale su se četiri. (Kratka stanka) Onda emajlirana metalna zdjelica sa zekom na dnu. Iz nje sam jela ja kad sam bila mala, iz nje su zatim jela i moja djeca... I još jedan nož iz escajga, zaobljenog vrha, za mazanje. Ništa više. (Kratka stanka) Mašinica za orahe, zdjelica sa zekom i taj nož. To je sve. (Malo dulja stanka. Duboko udahne pa nastavi govoriti.) 

Bome, dragi moji, ova je mašinica večeras spasila stvar. Ipak sam ispekla londonerice, kako sam i isplanirala. Draga stara mamina mašinica. Ne bih je dala nikome makar mi zlatom plaćali. Nema tih para!... (Kratka stanka) Moja mašinica spasiteljica.

(Malo dulja stanka) 

Sutra ću još narezati londonerice, lijepo ih složiti u kutiju pa kutiju spremiti u putnu torbu. A kofer s odjećom je spreman. Još samo londonerice i mogu na put.