Zorica Antulov | Ires i Rea

Ležala je do nogu Ozerita kao i uvijek kad bi se vratili iz lova. Kao nagradu za dobar ulov, posvetio bi joj  tada posebnu pažnju. Bila je faraonov gepard. Po svojoj snazi  i brzini bila je poznata u cijelom kraljevstvu. „Najmoćniji lovac Egipta“, tako su je zvali. Još dok je bio dječak, volio je Ozerit svoju gepardicu Reu više nego sve članove svoje obitelji. Baš  svugdje ju je vodio  sa sobom. Njihove su zajedničke slike krasile hram. Štoviše, mnoge su ugledne obitelji u čast faraonu, a kao znak svoje naklonosti, na vidljivom mjestu u svom domu imale izloženu upravo Reinu sliku.

Ali toga dana, Ozerit ju nije ni pomilovao. Bio je tužan.  I znala je da je to zbog nje.  Rea je bila pametna i dovoljno hrabra da sebi prizna kako polako gubi Ozeritovu naklonost.  Znala je da bi vrlo skoro na njeno mjesto mogla doći druga, podobnija i pogodnija gepardica. Naime, već neko vrijeme Rea više nije bila „njegova Rea“.  Ozeritova brza, snažna, pouzdana, savršena Rea s kojom se hvalio pred uglednicima carstva i koja je mu je na svoj način branila i osiguravala titulu najmoćnijeg faraona koji je ikad vladao Egiptom. Njene su pronicljive oči bile svjesne svega. No,  i uz najbolju volju one  više nisu gledale u daljinu primjećujući i najslabiji titraj, najkrhkiju kretnju žrtve. Otkad su njene oči počele lutati visinama ona je sama postala žrtva.

Ires je bio lovac. Nebeski lovac. Njegov nečujan, snažan zalet odnio je mnoge neoprezne živote zemnih bića. Ali jedan, onaj koji je svim srcem želio ugasiti, nije uspio. Ozeritov. Mrzio je tog  faraona. Mrzio ga je svim srcem. Zajedno sa svojom gepardicom Reom upravo je on,  još kao dječak, odnio njegovu braću, poigrao se njima pa ih poklonio uglednicima širom svijeta kao znak svoje snage, moći i veličine egipatskog carstva. Mrzio je Ozerita tek nešto manje no svoje roditelje koji su pred faraonovom gepardicom, mada u to vrijeme  još  vrlo malenom i nježnom,  pobjegli i napustili gnijezdo, prepustivši mlade orlove faraonovoj volji. Mada je Ires bio stariji brat  i nije više bio vezan za obitelj onako kako to jesu nemoćna i nezrela mladunčad, želio je osvetiti svoju braću.

Nakon tog dana, baš svakog  je dana nadlijetao Ozeritov hram tražeći pravi trenutak za osvetu. Nije želio žuriti. Želio je da osveta bude spora, ali silna. Nečujan i neprimjetan, kakvi već samo orlovi mogu biti, pratio je Ozerita i Reu u svim njihovim lovačkim pohodima. Katkad bi im odnio plijen, onako, iz čiste pakosti, ali osveta koju je on želio nije bila tek obična krađa plijena. Osveta je trebala biti Ozeritova sramota, a potom i smrt.  

Letio je tako da ga Ozerit ne vidi, ali da ga Rea sasvim dobro primijeti. Dolazio joj je u vidno polje krilima zaklanjajući plijen, odnio bi joj ga pred nosom. Izazivao ju je da i njega ulovi. Bio je to izazov lovca lovcu. Odmjeravanje snaga. Bila je brza, ali imala je manu: umarala se nakon dugog lova. Promatrao ju je tada slavodobitno lebdeći nad njom i očajnim Ozeritom čija je ljubav prema, u lovu sve neuspješnijoj Rei, iz dana u dan polako jenjavala. 

No sudbina ponekad promiješa karte. Kako je Ozeritova ljubav jenjavala, tako se selila u Iresovo srce. Nebeski je lovac sve češće promatrao Reu bez pakosti. S udivljenjem. Sve ono što je on bio na nebu, ona je bila na zemlji. Njegov zemaljski parnjak. Silna i lijepa. Kraljica. Faraonova ljubimica.Tako zlatna i tako savšena. 

Premda svjesna Ozeritove  novostvorene nenaklonosti, Rea je ipak pomilovala njegovu ruku svojim krznom, a potom otišla u vrt. Nije primijetio. Ozerit je ostao u svojim mislima i novim planovima za lov koji više nisu uključivali Reu. 

Kao i uvijek, nad hramom je lebdio suri i silni nebeski lovac. Onaj koji je nije puštao na miru i s kojim se nadmetala u lovu. Bio je to lovac kojem se divila i na kojeg se ljutila jer je zbog njega sve više gledala u nebo, a sve manje u zemlju. Ires, orao zbog kojeg je postala nespretna. Kralj visina. Sve ono što ona nije mogla biti. Za čim je čeznula, a potom, nevoljko je sebi priznala: onaj u kojeg se zaljubila. „Povedi me sa sobom u visine,“ zamolila je Rea. „Kako?“, upitao je Ires. Ti si vladarica zemlje i nemaš krila za nebeski let. Tvoje su noge stvorene za let po zemlji. Leti Rea, leti svojim carstvom, a ja ću i dalje uvijek letjeti za tobom. Pobjegni odavde. Nađi drugi dom. A ja ću odustati od osvete Ozeritu koju sam sebi bio obećao. Moja jedina zakletva bit će let za tobom, s tobom, nad tobom. „Pogledaj onu visoku hrid“, prošapće Rea, „neka to bude mjesto našeg  prvog sastanka. Sutra ujutro, kad svane zora, a u moj hram useli nova gepardica, čekaj me tamo.“ „Orlova hrid? „- začudi se Ires, „jesi sigurna?“. „Sasvim“- nasmiješi se Rea i nakloni glavom svom nebeskom lovcu koji joj na to  krilom uzvrati naklon.

Sutradan je u Rein hram ušla mlada, brza i lijepa, nova Ozeritova  gepardica. Toliko mu je zaokupila pažnju da je prošlo nekoliko mjeseci prije no što je primijetio da Ree nema. No kad je primijetio njen nestanak toliko se rastužio da mu odjednom nova gepardica više nije značila baš ništa. Njezino lovačko umijeće ga je samo rastuživalo. Čeznuo je za svojom Reom. Tražio ju je, razglasio carstvom. obećao silnu nagradu onom tko mu je dovede. Ali nitko i nigdje nije je mogao naći. Na Orlovoj hridi ne traže se gepardice. Tuga je postala tolika da je faraon počeo pobolijevati. Vijest o nestanku Ree i  sve težoj i težoj bolesti silnog faraona, polako se širila carstvom.

Čuli su je orlovi, čule gepardice.  Polako, vijest je stigla do Orlove hridi. Čuli su je i Rea i Ires. Kako Rea nije mogla u svom srcu ugušiti ljubav prema Ozeritu, molila je Iresa da je pusti Ozeritu u pohode. Zbog svoje mržnje prema faraonu i budući da je nosila njihovo dijete, Ires za to nije htio ni čuti. No vijest je postajala sve teža i sve bliža: faraon je umirao. Rea i Ires  tada su se prvi put posvađali. Ona je, bez obzira na njegovu zabranu, odlučila otići u pohode svom umirućem „dječaku“ i  oprostiti mu što ju je povrijedio. Smatrala je da ljubav mora biti vodilja. Uvijek u  životu. Pa čak i u lovu. A osobito u smrti.

Ires je nije spriječio. Dapače, mada to nije htio priznati, divio se toj divnoj ženi i bio zahvalan nebu i zemlji što će baš ona biti majka njegova djeteta. Izdaleka, da ga ne vidi, pratio ju je. Tiho je letio za njom pokušavajući je sustići. Čak ni trudnoća nije uspjela usporiti njenu brzinu, njen vjetru nalik, poznat i hvaljen zemaljski let. Pogotovo je nemoguće bilo sustići ovaj let koji je bio vođen opraštanjem i ljubavlju. 

Rea je uletjela u hram i tiho, s poštovanjem, pristupila faraonovu krevetu. Dotakla mu je ruku svojim krznom, onako kako je to uvijek običavala nakon uspješnog lova, a njegove su se umorne oči otvorile u iznenađenju te od olakšanja i sreće što vidi Reu, nijemo zaplakale. Sa svakom suzom, iz dana u dan, njegova je bolest nestajala. Faraon se vraćao u svijet živih. Gledao je svoju Reu novim očima. Prvi put u životu ugledao je orla kojeg je voljela. Prvi put ga je ugledao, premda mu je godinama letio nad domom. Tek sad, gledajući ga u njenim očima. Prvi put se sjetio malenih orlova koje je ukrao ocu i majci da bi se mogao hvaliti njima. I prvi je put zažalio i zaplakao zbog toga. Prvi put je Ozerit zaista razumio Rein govor. I Iresov govor. I čudio se da je isti. Jer, bio je to zaista isti jezik.

 Faraon je prvi put u životu  naučio jezik ljubavi.

Kad se nakon godinu dana ljubavi rodio mali zlatni orao, slavilo je cijelo carstvo. Sjedeći na leđima svoje majke gepadice,  jer još nije umio letjeti nebom, a praćen, naravno,  tihim letom svog oca, nebeskog lovca Iresa, orlić je, napustivši prvi put u životu Orlovu hrid, u čudu gledao hram u kojeg su ga uvodili. Ozeritov hram. Hram u kojem mu je odrasla majka. Bio je lijep, ali ne kao Orlova hrid. Ozerit je bio toliko oduševljen orlićem da ga je poželio imati u svom domu. No, kako je sad razumio jezik ljubavi, znao je da to nije moguće.  Mali je zlatni orao morao letjeti nebom i zemljom u društvu svoje majke i oca. Njegov je dom bilo otvoreno nebo, široka polja i Orlova hrid. Ozerit je bio sretan i zadovoljan već samom činjenicom da su orlić i njegovi roditelji sretni, da su dobro, i da će ga povremeno posjećivati.

Pa ipak, da bi na neki način orlić bio stalno uz njega, a bez da ga otme ocu i majci, Ozerit je dao za sebe izraditi njegovu sliku. I uvijek, baš uvijek, do kraja svog lijepog i sretnog života,  nosio ju je sa sobom pod srcem, baš kao i sliku njegove predivne majke.

Danas se slika tog zlatnog orla, bojom nalik majci, likom nalik ocu, nalazi na grbu države Egipat. Upućeni kažu da je dugo živio. Družio se sa faraonima, sa sultanima… Jednog je navodno posebno volio. O njemu se pisalo i pričalo. A možda je, tko zna, još živ? Jer on je simbol ljubavi Ree i Iresa, simbol ljubavi zemlje i neba. Simbol je pobjede ljubavi nad mržnjom -  sad i onda, u vrijeme faraona i u vrijeme aviona. Uvijek i zauvijek.