Stjepan Crnić | Doček

Stipe otvori oči i zagleda se u bjelinu stropa iznad sebe. Isprva nije mislio ni o čemu, a onda mu glavom prostruji uznemirujuća misao: 'Gdje sam?' Imao je čudan osjećaj da se nalazi na nekome nepoznatom mjestu. Bojao se pogledati oko sebe. 

'Ne, ja nisam doma',  shvati u trenutku i oblije ga hladan znoj u nastupu panike koja mu odjednom obuze tijelo. Okrene glavu prema prozoru. Pogled kroz prozor bio je nepoznat, nikad viđen. Bio je to siguran znak da nije u svojemu domu. Osjeti strah. Srce mu snažno zakuca. Odluči se dignuti i utvrditi gdje je. Pokrene se, ali ga snažna bol presječe. Ni sam nije znao što ga boli. Nije se mogao pomaknuti. Pokuša još jednom. Isto, možda i jače. Na trenutak mu se zamrači pred očima. Sklopi oči i ostane ležati na krevetu. 

…

Glazba je treštala toliko glasno da se jedva moglo razgovarati. Kuća je bila prepuna uzvanika. Skupila se cijela obitelj. Hrane i pića bilo je na pretek: pečena janjetina, pršut, domaće kobasice, sirevi, salate, kolači... Stvorilo se nekoliko manjih grupa koje su žustro raspravljale o raznim temama, dok su se djeca radosno igrala po cijelome imanju. Stipe je kao svaki dobar domaćin brinuo da nigdje ništa ne manjka. Bio je ponosan. Njemu je pripala čast  organizirati svečanu dobrodošlicu svojemu bratu Anti. 

O Antinu povratku iz Amerike nagađalo se i pričalo po gradu već nekoliko godina. On je živio u Americi, ali njegov „američki san“ bio je u Dalmaciji. Njegov biser bila je kuća s prekrasnim pogledom na more, u njegovu rodnom Trogiru. Sada se vraća kući živjeti svoj san. Jučer je krenuo avionom iz New Yorka i jutros sletio u London, a  na splitski aerodrom  stići će oko pola devet navečer. Obitelj se okupila u velikoj kući s bazenom koju je on sagradio na imanju njihovih roditelja. Planirali su svi otići na aerodrom, ali spremala se oluja pa su odlučili da će Stipe otići sam. 

„Baš je loše vrijeme danas“, jadao se Stipe dok je točio vino šogoru Matiji.

„Ma nije samo kod nas. Eno, u cijeloj Europi je loše još od prekjučer i sada se spustilo k nama.“

„Ma baš mi je to neka utjeha. Ja sam se nadao da će baš danas biti lijepo.“

Sijevnulo je i začu se jaka grmljavina. Kiša samo što se nije spustila. 

„Koliko je sati?“ upita Stipe.

„Deset do osam. Imaš dovoljno vremena.“

„Imam, ali najbolje je da odmah krenem. Uhvatit će me kiša i morat ću voziti polako. Bolje da ja čekam njega, nego on mene.“

Izašao je u dvorište. Crni oblaci potpuno su prekrili nebo. Vjetar je fijukao i sijevalo je na sve strane. Na izlazu iz dvorišta sjetio se da nije ponio mobitel. Vratio se u kuću, stavio mobitel u džep i požurio u auto. Već su padale prve krupne kapi kiše. Pljusak se spustio u trenu. Vozio je oprezno. Na mahove je kiša bila toliko jaka da je razmišljao stati kraj ceste i sačekati povoljnije vrijeme. Kako stvari stoje, još će i zakasniti. 

'K vragu! Pa zar se baš sada morao spustiti taj pljusak?' pitao se usporivši.

Milio je cestom sporije od pješaka. Mislima mu prođu sretni dani djetinjstva. Pojavi mu se osmijeh na licu. Sjetio se nogometa s loptom od krpa i odlazaka na more, u lov na ribe. U ušima mu se pojavi šum valova, a u nosu osjeti miris tek ulovljene ribe. Bezbrižni dani djetinjstva potpuno su ga obuzeli. Osjeti radost dječje slobode, a pred očima mu zaigra slika rascvale trešnje u njihovu  dvorištu. No ne zadugo. Sjeti se bratova odlaska u Ameriku i uozbilji se. To je oduvijek bila bolna tema. Ujak je i njega zvao u New York, ali on se nije dao. Bila je to njemu daleka, nepoznata zemlja. Bojao se putovanja brodom. Tugovao je zbog rastanka s bratom, a onda se zaposlio i upoznao Anu. Oženio se. 

Ujak i brat i dalje su ga nagovarali da ostavi sve i dođe k njima. Nisu uspjeli. Bojao se putovanja avionom. Čak je imao i noćnu moru. Na putu za Ameriku avion bi se uvijek srušio, a on bi bio sretan kad bi se probudio i shvatio da je to samo san. Supruga Ana bila je spremna na promjenu, željela je otići i nagovarala ga godinama. Sve je bilo uzalud. Ni priče da i on može imati veliku kuću s bazenom kakvu ima njegov brat, da će svojim radom sigurno uštedjeti dovoljno novca za mirne dane u mirovini i moći putovati svijetom, nisu ga mogle pokrenuti. On je mislio da sve to može ostvariti i ovdje, u Hrvatskoj. Pa marljiv je i završio je fakultet. To će mu sigurno osigurati lijep život. 

I gledaj sada! Godine su prošle, život se bliži kraju, a on gotovo da nema ništa. Uspio je nekako kupiti stan u Splitu i sada se svakoga mjeseca muči krpajući kraj s krajem. Ušteđevine nema. Već tri godine ne radi. Firma je završila u stečaju, a za posljednju godinu rada nije dobio ni zasluženu plaću. Svojim „hrabrim“ ostankom u Hrvatskoj pomogao je gazdi tajkunu da se obogati, a on sam „slavno“ je postao siromašan. Ne radi nigdje, a ni u mirovinu ne može. U ovim ga godinama nitko ne želi zaposliti. Sve u svemu, izvlači ga žena koja još uvijek radi. K tomu, tu je i njezino stalno kvocanje. Nabija mu na nos kako je njegov brat uspio u Americi te kako je i on mogao uspjeti samo da je imao hrabrosti sjesti u avion i otići tamo. Ta ga pomisao uzruja. 

'Ma koga se vraga uopće vraća?'  pitao se Stipe. 'Mogao je ostati tamo i uživati. Što nije otišao u Španjolsku, odakle mu je žena? I tamo imaju kuću. Ali ne, što bi on išao tamo?!  Bolje da dođe ovamo pa da me Ana stalno zajebava kako ja nisam imao muda otići u tu Ameriku i biti milionar! K vragu i Ante i njegov novac i njegove kuće! Ako je tolike godine bio tamo, neka tamo i ostane!'

Stipe se totalno uzrujao. Sjetio se čestih Aninih predbacivanja zbog ove kuće u Trogiru. Mislila je da su svi zajedno trebali sagraditi kuću koja bi bila mjesto zajedničkih okupljanja u dvorištu odakle su potekli. Jednom je ipak i sama priznala da im je novac od prodaje dijela vlasništva Anti dobro došao. 

Sijevnulo je i zagrmjelo. Učinilo mu se da je čuo zvonjavu mobitela. Pogledao je. Pet propuštenih poziva. Svi su bili od njegova brata. 

„K vragu! Zakasnio sam!“ reče sam sebi.

Avion je očito već sletio, a on se još vuče po ovoj kiši. Doda gas. 

'Raskrižje!' proleti mu kroz glavu.

…

U sobi se začuje škripa vrata. Netko je ušao. Stipe otvori oči i okrene glavu prema vratima. Prilazila mu je supruga Ana i kćerka Marijana. Začuđeno je gledao u njih.

'Što se dogodilo?' pitao se. 'Gdje sam?'

Pogled mu se zaustavi na boci za infuziju. U trenu shvati da je u bolnici. 

„Kako si?“ upita Ana prišavši krevetu. Uhvatila ga nježno za ruku.

Zbunjeno ju je gledao. Nije znao što bi rekao. Ana prisloni ruku na njegovo čelo.

„Izgleda da imaš temperaturu.“

„Ana, što se dogodilo?“ upita Stipe uplašeno.

Ona ga začuđeno pogleda.

„Zar se ne sjećaš? Imao si prometnu nesreću kad si išao na aerodrom.“

Ta ga spoznaja potpuno razbudi. Pa on je išao po brata. Padala je kiša. Zvonio mobitel. Naišao je auto u raskrižju i on je skrenuo.

„A gdje je Ante?“ upita zabrinuto.

„Još nije stigao. Nije poletio iz Londona zbog lošeg vremena. Doći će sutra. Zvao te nekoliko puta kako bi ti javio da ne trebaš ići na aerodrom, ali ti se nisi javljao na mobitel.“

„Ma da!“ s olakšanjem izusti Stipe i doda: „Znao sam da će me dokrajčiti avioni i ta njegova Amerika.“

Objavljeno zbirci kratkih priča „Priča se (p)o gradu“ s V natječaja za najbolju neobjavljenu priču gradske knjižnice Trogir 2019. godine