Oleg Antonić | Blues u rodnom bješe gradu

… jer uvijek se revno vratim

pod mlad, neznan sȃd

s ljepljivog nicati gipko

da vijem ovom novom poplavom klica

gdje mi je svalilo stabla pa drijemam

mutnoj izložen plimi

što nanosom osnažuje brane

izlijevam sebe

sebe slijedom snenog traga

spram krame služnosti plavne

dok svemu što stranoj mi berbi jest hram

moj dah tek plah je ham.

I kad se nerijetko vidim
kako bih odavde mogao prijeći
mostovima diljem rita ćudi
baš da joj se svakoj vazda pridružim žedan

tada bivam
ni truo, ni zreo, ni kiseo, ni sočan,
tek nečujno predan,
doduše izdašno mriješćen od raznih mrena,
a da još u slast to krasno tlo sisam

dok svemu što stranoj mi berbi jest hram

moj dah tek plah je ham:

Prag? Prtljaga?! Dom u drugom!?

Bubrim krugom glinu traga!

I tako, pa i kad zvizne me hlad,

barem liznem svoj grad, …

 

(Tu razriješi našu adu

što joj bješe blues u gradu

da rodnom, premda joj smlaviše sprud,

vodnu ljubljaše grud.)

 

 

_______________________________________________________

* Tekst je nastao s pjesmom pod mislima. Svirao je „Blues za moju bivšu dragu“ Bijelog dugmeta (Jugoton, 1974.). Naslovna fotografija iz osobne je arhive.

 

** S inačicom refrena u zagradi valja dokončati plavljenje kada se nasiti kruženja kroz tekst.