Slava Rosandić | Panegerik

(jezikoslovcu Vatroslavu Jagiću)

Tebi, dični rječonošo - 

nit' te usud, tuđin, zavist, spriječi

da posegneš u njedara glibok bunar 

hrvatskijeh vjedro riječi; koje rasprostre ti

ko leptire lakokrile, šarolike, po svem svijetu kretolike…

Riječi meke nalik svilen - pahuljama; svebojane purpur zorom, poplavljene azur morem, natkriljene tirkiz nebom, uncom sunca pozlaćene – 

što lepršaše, cvrkutaše, ljubavlju ter odisaše;

pjenušavom ter punoćom, paperjastom ter finoćom, medolikom ter slatkoćom, putenome zar? glatkoćom, srebrnkastom oh! bistroćom…

Ti, koji bješe strasno zaljubljen u riječi - 

baš bje sveznadarom misli, mag bje zaigranih čula; bje i opojnikom ćuh - svježine, baštinikom, začinjavcem, začetnikom, lučonošom, stjegonošom; izvornikom hrvatskijeh krasosti i radosti i vedrine…

Nalik moćnu vihorvjetru, ljupkoj prhut-ptici; oživi i riječi trpke, grke, krte, opore i sure poput smrti - da ih ljudsko žiće upije i zanavijeke zavrti i vrti…

Jer, varaždinski dični mužu, svehrvatstvo 

zarad tebe

strasno kroči 

stoljećima 

kao zalog budućijem 

proljećima…