I tako presahnuše suze i dođe ti žao:
Zar skvrčila se sada ukupnost tuge na svijetu?
Demoni veselosti jesu li našli Bilbao?
Površni su i glupi, prazni su poput lonca.
Šapću mi da sav novac na diridajke spiskam.
Da zašijem im usta, nemam dovoljno konca,
Ni crnih rupa dosta, da ih u njih natiskam.
U morskoj vodi gledam svoje smežurane prste.
Iskašljavam na silu trag bivše oporosti.
Tako to, dakle ide, kad ljudi sasvim raskrste,
Sjetiti kad se ne mogu kako da kažu:"Oprosti".
Što mi ne biste dali patiti barem još malo,
Oholo biće iz neke prašnjave ruske proze!
U umrljani rupčić lavor bi suza stalo,
Da ptica pjevati smije sve mrtve kolovoze!
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.