Katarina Zadrija | Kešvačaka

 
(jedan od rijetkih preostlih pletenih mostova Inka)

Teče rijeka, naša rijeka

nosi riječi, pjeva, pleše valcer, 

igra se osjećajima.

Kao zrnca pijeska

kao zlatnu prašinu 

ostavlja po svojim okrajcima

tračak svoje milosti i nama. 

Ja ih kupim na svojoj strani ti na svojoj. 

Kako li nas je samo razdvojila!!!???

U šaci ih pažljivo probiremo

nježno milujemo i pletemo.

Za koga?

Između nas tišina...

Tu smo, ja i ti, svatko na svojoj strani, 

voda i vjetar, vrba i šaš. 

Šaš šušti vrbi, vrba ga miluje. 

A mi sami.

Zabrzala rijeka valove u visinu. 

Zahučala, zabrundala 

riječi vjetru poklonila.

A, ja i ti nijemi. 

Stišćemo svoje pletere

uplašeni šutimo,

između nas vihor, 

više se ne vidimo.

Riječna sila jača.

Tralalače, huči i buči,

ona zrnca sa sobom odnosi. 

Snagu joj kovitlac iz naše tišine uzima.

Šapnuo si ti, šapnula sam ja, istovremeno:

Gdje siiii, gdje siii...

Šapati se među valovima dotakli.

I opet: gdje siii, gdje siii...

Presenećeni valovi su splasli

pružamo ruke, prsti su se spleli... 

A samo je tako malo trebalo...

Pokoj šapat, tih, čeznutljiv

drhtaj duše, pleter riječi

vještina tkanja

da isplete most Kešvačaka.