Bila sam zrak i dim
i pjena rastućeg mora.
Hladan ja bila sam svod,
onaj bez zvjezdanog praha.
Vjetar iz dubokog grotla,
sleđen u bezdanu straha.
Bila sam robinja tame
što ljušturi njenoj se klanja,
dok sjenka tek u njoj se krije,
dok u njoj tek utvara sanja.
Bez tebe tek dijete sam bila
što s krikom se aveti sklanja.
Bez tebe tek robinja noći.
Perivoj smrznutog hrama.
Ponekad demonska mora
sa injem u rukama.
Ponekad usnula vila
na žrtveniku, sama.
Bez tebe u snu ja sam bila
baš beznadno hladna i sama,
kukuljica krhkog života
leptira od jednog dana.
Bez tebe tek robinja noći
sa suzom na vjeđama.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.