Arsen Dedić, ŠTO JE PJESMA MENI (2)
Piše: Martina Sviben
To prepoznavanje, taj klik, ta sekunda ili više njih, nebitno, to je srž pjesme i takvih odnosa. Kasnije si tumačimo da je tako zbog nečega trebalo biti, iz daljine, iz mraka, još od prvih koraka. Kasnije osvještavam(o) oči i usta, povezujemo to s mrtvim ljubavima i lošim iskustvima, ali teško je ispisljiv i objašnjiv taj trenutak prepoznavanja. Sve kasnije složimo uključujući i razum ili subjektivnost, podjednako, slažemo svoju slagalicu koja gubi onu početnu duhovnu dimenziju. Ne naglašavam kretnje i porijeklo jer meni nisu bitni, mogu biti dio nečije slagalice. Jer ionako nama vlada osjećaj da ga/ju je ionako sve što saznamo vodilo k nama. Sve je isto, sve je kao.
Ili još jednostavnije - izbanalizirano: može li itko objasniti taj trenutak, taj osjećaj prepoznavanja nekoga kao potrebe (koju je rodila samoća)?! Ne može mislim, ja barem ne mogu. Samo staviš u pjesmu.
A ti trenutci, ta stvarnost u koju je netko ušao, to je noćni val koji je nekoga iznenada kao lađu bacio na naš prag, u naš život.
I što onda s tim prepoznavanjem, s tim tako posebnim trenutkom? Ništa. Prođe. Ostane osjećaj koji često izblijedi ili ga posve zaboravimo. Ja ne. Volim pamtiti takve trenutke i sekunde više od kasnijeg trajanja. Kasnije se uključe naplavine svega što nas je oblikovalo, razum, iskustva, strahovi, sebičnost, očekivanja, ego...
Kasnije je sve drugačije, lijepo ili manje lijepo, ali drugačije.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.