Što šutiš srce – bijedno i unakaženo!?
Zar te je svaki zločin dotukao do kraja!?
Zar više nema pristupa nikakvoj ljepoti?
Zar više nema ni uzdaha, ni očaja,
ni patnje lijepe, intenzivne boli,
onog čuvstva teške harmonije i pristupa
koji oslobađa narav – čineći je snažnijom
i dopadljivijom?
Što šutiš srce – što si mučenik i ekstaza?
Što si sad već daleko od svake dobiti,
od svakog ideala, euforije i sreće;
zar nemaš više stihiju pameti i radoznalosti,
mladosti i oduška što srljaju zato jer se
kunu u vječnost!?
Što šutiš srce – iskvareno i neutemeljeno!?
Razočaranje te je pojelo, a bol uhapsila,
više nisi svoje, niti to možeš biti –
ti srce – vječne tuge i tmurne mašte! –
Misteriju nekadašnjih pojmova!
Gotova su područja toplih zamaha,
a naša krila se više ne sele u izdašnije krajeve,
već lamataju bespomoćno i jadno,
dok ih udes sramoti, a pričin napušta…
Što šutiš srce – ugašeno i nevidljivo!?
Što šutiš u boli nespokojnoj, u boli
ranjivoj i intenciji predvidljivoj!?
Zar te grob zove, još prije samog postanka,
a na djelo stupa kazna i odmazda!?
Zar si poprimila narav samoubojice!?
O srce – okrutno i teško! – Dopusti mi
još samo jednu čar, da te nazovem
kako želim i da te zazovem u raju,
u mirisu blagostanja vječnih potreba,
i neka žar čistoće i tijela napokon odluta
dalje, dalje od sebe i dalje od djela;
jer ti si spokoj vječnih težnji;
o srce ranjeno, o srce bolno,
o srce okamenjeno, o srce prokleto!
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.