Željko Bajza | Smrt je mala nesanica

Prvi put. Jer istinu možeš samo sklapati kao mozaik malih detalja u zamišljenu cjelinu pokazujem vam ove tajne snimke: »Od sedam sati ujutro počeo je koodinirani napad na selo, slijedi snažan topnički i pješadijski napad s povremenim pauzama od dvije ili tri minute. Prvi je pogođen župni dvor, pa crkveni toranj, napadi su počeli postajati sve žešći, a u kraćim pauzama. Pucnjava ne prestaje, oni i dalje uništavaju skrivena ustaška gnijezda, koje oni očito vide na sve strane, čak i nakon što su uništili crkveni toranj, kao mjesto na kojem je skriveno jedno od tih gnijezda. Najbolje je da se malo izdigneš iznad površine kako bi si smanjio rizik, a produžio život. Dobro znaš feniksi više ne postoje oni su passe znaš da imaš samo jednu šansu. 

Konačno ulaze u selo, pregledavaju župni dvor od podruma do tavana, dok kapetan osvajačke vojske prijeti da se crkva mora staviti »van dejstva«.

Nije li još Dickens rekao da je Svijet pun razočaranja i kako nam ginu najplemenitije nade. Prema Lukreciju, rat je priroda lišena Boga. Rat omnium contra omnes. U našoj je povijesti, na žalost, tako bilo da onaj tko nije znao sabljom mahati, konja jahati, glave sjeći bio on učen ili pošten, teško je mogao slavno ime steći. Ali je narod spoznao da je tašta i isprazna sreća koja se u ratu zadobije, i da je svaki rat, osim onoga koji se vodi za neovisnost domovine, čista propast. A pravda mora pobijediti makar svi vrazi protiv nje stali. A narod sretniji može biti ako svoje duševne moći unaprijedi i koplje perom zamijeni.

Kao da se sve zasniva na tvojim vizijama, snovima ili imaginaciji, ništa ti nije jasno, iako leševi izviru sa svih strana, dok kiša pada kao pravi biblijski potop. Ali zato život se masovno gubi, rasipa, troši, do kosti. Ovi su ljudi previše divlji da bi se odrekli bitke i previše razbojnički respoloženi da bi se okanili otimanja kroz vjekove ori se jauk i vapaj povijest živi u junacima svojim, a obnavljati stare rane nije pametno jer bajunete uvijek smrću miriše, a brzi metak tople grudi traži. Navodno je prirodno stanje ljudi rat jednih prema drugima. Tobož se uvijek ratuje za više svjetske ciljeva. Za čast i slavu žrtvuju se i hrabrost i život. Tobož junaci nemaju drugih kvaliteta nego da se bore jedni protiv drugih.  Čemu vodi ovakav život hrliti samo naprijed od juriša do juriša. Daleko se čuje jauk i naricanje nesrečnika.

Gdje su sada oni koji su sve ovo počinili!? — To kao da me nijemo pita stari djed, kao da zna da postoje mjesta gdje oni dolaze kao nakon teških snova, nakon što su progonili, ubijali, pljačkali druge narode, zadavali udarce, ubode, kao da padaju kao rojevi komaraca na ta mjesta, lete prema tim mjestima konačna smirenja, misle da će tamo umiriti duše svoje i onih koje su klali i silovali. Pa će tamo zaspati. A kada se tamo probude, nakon svega, neće vidjeti ništa, kao nakon nekog strašnog sna, kao da su sve napravili u snu, i bit će sve kao da nije bilo ništa. To su sinovi mraka, djeca noći, uzdahnuo si.

Rat je otac svega vodeći se načelom o protivnostima i suprotnostima. Heraklit  kaže  promjene se događaju stalnim suočavanjem suprotnih stvari. Najmilostiviji gospodine vi imate tako lijepo carstvo, tako vam Boga zašto srljate opet u nove bojeve, zašto se niste zadovoljili sa sjajem pola svijeta nego ste došli da nama  otmete naše kraljevstvo. Ja sam prošao sva ratišta i ne vidim u tomu nikakve svrhe. Sto hiljada ljudi potjera vatra iz njihovih domova. Meni je to previše krvi i prašine za tako male ciljeve. Nevoljniki su nastanili ove krajeve i gledaju samo svoju korist. Ali ja se moram boriti ako neću da naša djeca budu njihovi robovi. Moja je želja da budem vladar nad zadovoljnim i bogatim podložnicima. Ja sam poslan da se osvetim njima za njihove grijehove i da pravici opet pribavim vlast makar i na najužasniji način. Sad je opala naša zvijezda nu naskoro će i njihova i neka pamte da mi nismo pružili ruku na njihov imetak nego na naše kraljevstvo koje su ugrabili. Ako je tomu tako onda ja pozivam na sveti boj sve svoje narode. Ako bog da oni će oslabjeti, a mi ćemo porasti u jakosti i mudrosti. Samo se smirenošću može pobijediti najjači neprijatelj. Gledajte sad kako im zvijezda zalazi za oblak. 

"Postoji moj život koji pripada tebi / Postoji moje nalivpero koje juri, juri, / Postoji zavjesa jablana tanka tanka/ Postoji čitav moj prošli život koji je zaista prošao". Ma, rijetko tko razumije čovjeka s metkom u lubanji, kojega ta mala Lou izluđuje do crnog očaja, namiguša kakva je već bila, i bestidna, vukući ga za nos poput pokladne lutke, cijelu tu mučnu, ratnu godinu, kad je vjerovao da će ga ljubav spasiti i dati drugu, posljednju i presudnu šansu da iskupi cijelo svoje postojanje! Sada je večer, pijem G-ov čaj, gledam u mrak i mislim kako je jedina sreća što čovjek može prespavati, zaboraviti, prebrisati. Spavati, ponavljam to čvrsto, kontra nesanice. Jer kao što onaj lucidni pjesnik reče (a nikad s njima ne znaš!): "Smrt je mala nesanica..."