O nama

subota, 25. ožujka 2023.

Stjepan Crnić | Prst sudbine


Matija je sjedio za stolom i s čuđenjem gledao u ženu koja je bila s društvom nekoliko stolova dalje. Iznenađenje se čitalo iz njegovih očiju. Još nije vjerovao da je to ona. Srce mu je zaigralo kao i one večeri kad su se sreli na rođendanu kod Luke. Bila je to posebna večer. Kad su im se pogledi sreli, nešto se prelomilo u njima. Zaljubili su se do ušiju. Idućih je dana razmišljao samo o njoj. Zvao ju je nekoliko puta na dan. Uživao je u dugim razgovorima, a nakon desetak dana otišli su u kino. Bio je sretan, smiješak mu nije silazio s lica. Na povratku su sjeli na klupu u parku i promatrali zvijezde. Otpratio ju je do kuće. Na rastanku su se poljubili. Još osjeća žar toga poljupca. Neka toplina uvijek mu prođe tijelom pri pomisli na taj trenutak. 

Gledao je ženu kako se smije. Nije bilo sumnje. To je Ana. U jednom su se trenu, ona i njezina prijateljica, digle i otišle na plesni podij. Gledao je kako plešu. Pratio je pogledom njezino skladno tijelo, a onda mu se pojavila slika njihova  prvog izlaska na ples. Činilo mu se kao da se to upravo sada događa – on pleše s njom.  Osjećao je svježinu mirisa njezine kose i žar njezina tijela, a onda ga jedna misao potpuno prodrmala. Sjetio se kako mu je Ana baš te večeri priznala da je imala dečka u vrijeme kad su se upoznali. Osjetio je ljubomoru, onu istu ljubomoru koja ga tada preplavila u trenu. Sjetio se promjene koja se tada dogodila u njemu. Osjećao se kao da se neki zid ispriječio između njih.  Uvjeravala ga je da je s bivšim sve završeno, no u njemu je tinjala sumnja. Sljedećih je dana svako slobodno vrijeme bio s njom, a kad se nisu mogli naći, zvao bi ju nekoliko puta dnevno. Razgovarali bi dugo, i to bi ga uvijek umirilo. 

Društvo oko njega zabavljalo se nekim aktualnim razgovorima i ispijanjem piva. Vratio se u stvarnost. Misli o ljubomori  potpuno je potisnuo. S time je raščistio kroz godine koje su prošle.  Osjećao je da ovaj trenutak nije slučajan. Morao je učiniti nešto. Digao se i prišao ženama koje su plesale. 

„Mogu li zaplesati s vama?“ upita pogledavši u poznato lice.

Zastale su, pogledale ga.

„Evo ti je!“ reče njezina prijateljica i krene prema društvu za stolom. 

Pomalo iznenađena reakcijom svoje prijateljice, plavuša slegne ramenima i zapleše s njim. Šutjeli su uživajući u plesu. Potpuno su se prepustili glazbi i gotovo lebdjeli dvoranom. Nekoliko parova koji su plesali uz njih, stali su sa strane i promatrali ih. Plesni je podij bio samo njihov. Tek kad su dvoranom krenuli zvuci u laganom ritmu, Matija se predstavi.

„Znam tko si“, rekla je.

I posljednje zrnce sumnje je nestalo. To je Ana. U trenu osjeti olakšanje, a potom uzbuđenje kao da se ponovno zaljubio.

„Ana, baš mi je drago da si me prepoznala. Znaš, ovo je prst sudbine. Već nekoliko dana mislim samo na tebe.“

Nasmijala se.

„Ne znam je li ovo prst sudbine, ali ja nisam Ana.“

Matiju presjeku ove riječi kao grom. Zastali su. Zagledao se u nju.

„Nisi Ana?“

„Ne.“

Gledao je u njezine smeđe oči i shvatio.

„Pa ti si Lucija! Znaš, izgledaš baš kao i Ana.“

„Znam. Često nas zamjene.“

„Pa dobro, a gdje je ona?“

Matija se osjećao čudno, trenutak oduševljenja je splasnuo. Bio je razočaran što nije sreo Anu, ali susret s njezinom sestrom, očito je imao neku tajanstvenu važnost. Pridružio se njezinu društvu i pričali su dugo o svemu što se dogodilo proteklih godina. Saznao je da Ana dolazi sutra u posjet Luciji i ostat će par dana.

Kako je to čudno. Baš se neki dan sjetio nje i od tada mu je stalno u mislima. Po stoti je put  razmišljao o svemu i uvijek bi zaključio da je s njom sve završilo pogrješno. Životno iskustvo otvorilo mu je vidike i spoznaje kojih u mladosti nije bio svjestan. Uvijek je reagirao na prvu, ne sagledavši situaciju do kraja. Tako je bilo i s Anom. Mislio je da je stvar jednostavna i jasna. Odlučio je u trenu. Godine su prolazile i donijele nove ljubavi, ali nikad više onakvu kakva je gorjela s Anom. Plamen te ljubavi ostao je upaljen usprkos ljubomori koja ga je gasila. Shvatio je da nisu završili svoju priču. 

Matija se te večeri vratio kući ponovno zaljubljen. Bio je siguran da je prst sudbine napokon krenuo u pravome smjeru i da će Ana i on, uskoro, zauvijek biti zajedno. Sutradan se čuo s njom. Dogovorili su susret na terasi kafića ispred kina, u koje su išli na svoj prvi sastanak. Bit će to novi početak. 

Došao je ranije. Naručio je piće i stavio ružu na stol. Uzbuđenje je raslo. Jedva je čekao da se Ana pojavi. 

„Matija, jesi li to ti?“

U manjem društvu koje je upravo prolazilo pored terase bila je visoka crnka, jedna od Matijinih prijateljica. Prišla je stolu.

„Ma gdje si? Nisam te vidjela sto godina!“

Matija ustane. Ona mu priđe, zagrli ga i poljubi.

Iz auta koji se parkirao ispred kafića izašle su Lucija i Ana. Pogledom su prošle terasu. Matije nije bilo.

„Mi kasnimo, ali kasni i on“, reče Lucija.

„Zakasnile smo samo deset minuta“, doda Ana.

Odabrale su najbliži stol i sjele. Na stolu do njih bila je crvena ruža i čaša s neispijenim pićem.


____________________________________________________________________

  • Objavljeno u Zbirci kratkih priča s natječaja za najbolju kratku priču Hrvatskog kulturno umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“, Novi Sad, „Preprekova jesen 2020."

Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.