Stjepan Crnić | Kutija cigareta

 

'Ma, tko to sada zvoni? Da nisu opet oni vodoinstalateri od jučer?' razmišljala je Ružica dok je prilazila vratima.

„Poštar je! Poštar!“ javio se čovjek iz hodnika.

'Poštar?' razmišljala je: 'Dobro, sad ćemo vidjeti.'

Poštara je poznavala više od deset godina. Tu ne može biti dileme.

'Možda nosi pismo za Martu.' 

Pogledala je kroz špijunku. Pred vratima je zaista bio poštar.

„Dobar dan!“ 

„Dobar dan gospođo. Imam pismo za gospođu Martu pa kako nije otvorila vrata, uobičajeno zvonim kod vas. Prije par dana mi je rekla da očekuje preporučeno pismo i da će vama dati punomoć ako će otputovati na odmor. “

„Ma nema problema! Ostavila je punomoć kao i uvijek. Ja ću preuzeti pismo.“

„Eto vidite, nje nema, a meni se učinilo da je došla do vrata i pogledala na špijunku. Bilo mi je čudno zašto ne otvara, a očekuje pismo. Pozvonio sam opet, ali ništa.“

„A, ne! Nema je. Na moru je. Ja joj zalijevam cvijeće. Baš sam jučer bila u stanu. Ma, zamislite što se dogodilo!“

„Što?“ 

„Došla su neka dvojica i zvonili prvo kod Marte, a onda kod mene. Rekli su da su vodoinstalateri i da ih je Marta nazvala da dođu zamijeniti slavinu na sudoperu jer stalno curi voda. Ja sam im rekla da je to nemoguće jer Marte nema doma, a ja bih sigurno znala da je slavina u kvaru jer brinem o cvijeću i ulazim u stan. Djelovali su zbunjeno. Tvrdili su da su dobili poziv od Marte i da im je rekla da ju potraže kod mene, ako je ne bude u stanu kada će doći. I sama sam se iznenadila jer mi Marta ništa nije javila. Predložila sam da ju nazovemo. Jedan od njih je rekao da su ju već zvali, ali se ne javlja. Izvadio je mobitel iz džepa i nazvao. Nitko se nije javio. Htjela sam ih uvjeriti da je kod Marte sve u redu sa slavinama pa sam ih uvela u stan. Pregledali su slavine i zaključili da ih je Marta prevarila. Rekli su da će joj svakako naplatiti dolazak. Otišli su ljuti. I zamislite što se onda dogodilo. Ušla sam u svoj stan i nazvala Martu. Javila se i zaprepastila. Ona nikoga nije zvala. Tada me uhvatila jeza i još sam sada u strahu. Tko zna tko su bila ta dvojica i što su tražili. Možda su provjeravali u kojem stanu nema nikoga kako bi ga kasnije opljačkali, a ja sam, glupača, otvorila stan i ušla s njima unutra. Eto, vidite! I sada se tresem. Strah me uopće pomisliti što se sve moglo dogoditi.“

„No eto, ništa se nije dogodilo. To je najvažnije. Sigurno je to neka zabuna. Oni su sigurno nešto pomiješali. Možda ima još neka gospođa Marta na nekom drugom katu pa su krivo došli. Puno je tu katova.“

„Ne, nema tu više niti jedne Marte. Moguće  je da ima na susjednom ulazu.“

„Pa da! Eto vidite! Očito su zvali na broj neke druge Marte. Vjerojatno su se već čuli i riješili nesporazum. Ne brinite!“

„Znate, strah me je. Čitam svašta o provalama u stanove. Ljudi dođu s ljetovanja i nađu prazan stan. Lopovi im sve odnesu.“

„Ma jest! Događa se to, ali ovo je velika zgrada i ne može se samo tako opljačkati neki stan, a da nitko to ne primijeti.“

…

Sutradan, Ružica je poslije doručka pošla zaliti Martino cvijeće. Ugurala je ključ u bravu. Vrata su bila otključana. Zaprepastila se i samu sebe prekorila misleći kako je glupo od nje što prekjučer nije zaključala stan kada je ispratila vodoinstalatere. Ipak, to joj je bilo jako čudno jer je gotovo sto posto sigurna da je zaključala vrata.  Ušla je u stan i zaprepašteno stala na ulazu u dnevnu sobu. Ormar je bio otvoren i stvari pobacane po sobi. Koljena su joj kleknula i umalo se srušila. Uhvatila se za štok sobnih vrata. 

…

Istražitelj Jura pokazao je Ružici nalog za pretres njena stana.

„Vi meni ne vjerujete! Zašto bih vam lagala? Marta i ja smo dugogodišnje prijateljice i ja takva što nikada ne bih uradila.“

„Znate gospođo, ja još nisam sreo niti jednog lopova koji je za sebe rekao da je lopov i priznao krađu.  U stan je mogao provaliti profesionalni lopov koji je znao što radi i što traži ili netko tko je imao ključ.“

„Ne mogu vjerovati da sumnjate u mene. Pa ključ ima i njen brat.“

„Bez brige gospođo. I njega ćemo provjeriti.“

„A oni vodoinstalateri?“

„Još nismo utvrdili tko su. Tu biste nam vi mogli pomoći ako ste se u međuvremenu ipak sjetili nečeg po čemu bi ih mogli identificirati.“

„Već sam vam sve rekla. Imali su obična radna odijela na kojima ništa nije pisalo. Ne sjećam se da su uopće rekli iz koje su firme.“

„Da, da. A jesu li oni, na primjer, pušili u stanu kad ste im pokazali slavine?“

„Pušili u stanu?“

„Da, gospođa Marta je našla kutiju cigareta na stoliću u dnevnoj sobi, a ona ne puši.“

„Ne znam! Ja nisam vidjela cigarete. Mislim, ne, sigurna sam da ona dvojica nisu pušili kad smo bili u stanu. To bi sigurno zapamtila.“ 

„A vi? Pušite li vi?“

„Ja? Ja nikada nisam bila pušač kao ni Marta.“

…

Istražitelj Jura parkirao je auto ispred „Vodoinstalaterskog obrta Pogačić“. Vjerovao je da je na pravom mjestu jer je ispod najlona na kutiji cigareta koja je bila na stolu Martine sobe bio zataknut papirić s telefonskim brojem za koji se utvrdilo da pripada upravo tom obrtu.

„Da, naši radnici su išli na intervenciju na navedenu lokaciju, ali se utvrdilo da je poziv bio lažan. Ovih smo dana zvali nekoliko puta, ali na taj se broj više nitko ne javlja. Provjerili smo telefonski imenik. Tog broja nema, a nema ni broja na Martino ime. Očito je za te brojeve aktivirana usluga „tajni broj“ pa nisu vidljivi u imeniku,“ potvrdio je gospodin Pogačić.

„Znači, nije vas više zvala?“

„Ne, nije. Odlučili smo sačekati da se vrati s odmora pa ćemo ju posjetiti s računom.“

„Molim vas, dajte mi taj broj!“

…

Iz telekoma je stiglo ime i adresa vlasnika SIM kartice broja koji je zvao vodoinstalatere. Inspektor Jura posjetio je gospođu Sonju Martić. 

„Ja nikada nisam zvala vodoinstalatere.“

„Ne? Nije li ovo vaš broj mobitela?“

„Ne, nije!“

„Nije? Niste li vi sklopili ovaj ugovor prije osam dana, upravo za ovaj broj?“

„A, da! Jesam! Ali to sam uzela za prijateljicu Silvu. Čisto sam zaboravila na to.“

…

Ružica je otvorila vrata. Marta je bila vidno uzbuđena.

„Daj mi hitno jednu rakiju i kavu!“

„Bog s tobom! Rakiju?!“

„Da, onu jaku iz Dalmacije. Riješili su moj slučaj.“

„Uhvatili su lopove?“

„Jesu. Sad sam se vratila iz policije.“

„Ma daj?! Super!  I našli su nakit i novac?“

„Jesu. Sve su našli. Kod njih u kući.“

„Kod koga?

„Znaš, nikad ne bih pomislila da je on to napravio.“

„Tko? Tvoj brat?“

„Ne, on je bio na službenom putu.“

„Pa tko onda?“

„Njegov sin Josip zajedno s curom.“

„Stvarno?“

„Da.“

„Pa kako su ih otkrili?“

„Daj da sjednem!“

„No, da! Vidi nas, stojimo tu k'o dvije tuke. Hajde! Evo sad će i rakija. Baš me sad to jako zanima.“

„Znaš onu kutiju cigareta?“ 

„Onu koju si našla na stoliću?“

„Da. Tamo je bio papirić s brojem telefona. Mislila sam da je to ostavio neki od policajaca pa sam dala istražitelju. On je provjerio broj. Bio je to broj obrta gdje rade oni vodoinstalateri.“

„Isuse, znači oni su to s njima uradili!“

„Ne, nisu! Oni nemaju veze s provalom. Oni su pomogli istražitelju. Dali su mu broj mobitela koji ih je zvao da dođu popraviti slavinu.“

„Nemoj me zezati!“

„Da.“ 

„I čiji je to broj?“

„Dobili su podatke iz telekoma. Broj je kupila prijateljica Josipove cure.“

„Ona je zvala vodoinstalatere?“

„Ne, zvala je Josipova cura.“

„Pa zašto ih  je zvala?“

„Ona i Josip su htjeli zavarati policiju. Mislili su da će policija povjerovati da su to bili profesionalni lopovi koji su ranije došli u izvid kao vodoinstalateri.  Karticu mobitela su bacili i mislili su da ih nitko neće otkriti. Vrata nisu zaključali kako bi policija mislila da je to bio pravi profesionalac koji otvara brave s nekakvim „češljem“.“

„A zašto su im rekli da zvone kod mene?“

„Ti si trebala biti svjedok da su vodoinstalateri bili tu kao prerušeni lopovi koji su došli u izvidnicu.“

„Ma vidiš, a meni su na kraju i stvarno bili sumnjivi.“

„Da, a uopće nisu krivi. Još su i prevareni. Morat ću im dati nagradu jer bez njih ne bi otkrili krivca. I poštaru ću dati nagradu.“

„Poštaru? Zašto njemu?“

„E vidiš, kako je Josip priznao, da nije naišao poštar oni bi izašli iz stana i ne bi zapalili cigaretu čekajući da on ode. Tako im je ostala kutija cigareta na stoliću.“

„Znači, oni su bili u stanu kada je poštar došao.“

„Da, baš su tada namjeravali otići.“

„Vidiš, rekao je on meni da mu se učinilo da je netko došao do vrata i pogledao na špijunku.“

Objavljeno u Zborniku priča međunarodnog književnog natječaja  "Kristalna pepeljara" za najbolju kratku kriminalističku priču 2020. i 2021. godine, Ogranak Matice hrvatske u Virovitici,  Virovitica, 2022.