Patnje mladog autora

 

... mogu biti i svakodnevne patnje nakladnika.

Domaća realnost

Piše: Jelena Hrvoj  

Često dobijem jedno te isto pitanje: „Zašto domaći autori?“ A još se češće na to pitanje nadoveže konstatacija: „Nisu profitabilni, osim ako pokreneš print na zahtjev.“ Kako bi podrobnije objasnila zašto, moramo premotati kasetu unatrag. 

Ne sjećam se godine, a bome ni tko je izjavio, ali sjećam se da je bila Noć knjige i da smo preko Zooma imali tribinu za Hoću knjigu. Tema je bila izdavaštvo, a ja sam bila pozvana kao jedna od zastupnica samoizdavaštva. Usred razgovora je netko od izdavača rekao nešto u stilu (ne mogu citirati jer nisam popila ginko): „Domaći autori? Nikad. U tome nema kruha.“ 

Znam da se iza kulisa moja obrva podigla do te mjere da bi mi baka rekla kako će tako ostati zauvijek ako ne prestanem. Odmah su mi na pamet pala četiri imena. Jedno od njih bilo je tamo na tribini s nama. Jelena Kastaneti, Inna Moore, Marilena Dužman i moja malenkost. U duhu toga da ću prestati kenjati po sebi moram napisati da mi je onaj malen živac zatitrao. Ova četiri imena (da, i moje) izdvajam jer smo u osvajanje književnog tržišta krenule same, kao malene curice u žanrovskoj literaturi i postale malena ženska velesila samostalnog izdavaštva. Moja isprika ako sam nekoga izostavila, ali sada se bavim isključivo ženama koje su stvorile svoje ime i za koje znam da prodaju naklade preko tisuću primjeraka knjiga. Da, dobro ste pročitali… tisuće. Da smo u Americi, na svakoj od korica bi pisalo Bestseller, ali nismo. 

Znam, znam… to su samo četiri imena. Ima ih još koji kroz samoizdavaštvo dolaze do izražaja. No, stavite u kontekst toga koliko smo ustvari malena zemlja i da su se u ovom podneblju izdvojila četiri domaća imena autorica koje su svoje živote posvetile knjigama i ustvari uspjele pomaknuti granice, je nešto jako veliko. Da se razumijemo, ne grcamo u lovi, ne vozimo Ferrarije, ne živimo u vilama, ali imamo tu privilegiju da nam naše stvaralaštvo stavi kruh na stol. Isti onaj kruh za koju su nas uvjeravali da ga nema. 

Iako govorim u svoje ime, vjerujem da je i djevojkama isto. S obzirom na to da smo uspjele nekog vraga napraviti, odlučile smo dati ruku i drugim domaćim autorima. I tu negdje su nastale Alegria knjiga, Innamorata i Naklada Cranium. Ne zato što su profitabilne, već zato što znamo kako je to boriti se s vjetrenjačama na domaćem tržištu. Znamo koliko je skupo objaviti knjigu, koliko je teško doći do izražaja, koliko je teško napraviti taj prvi korak kad vam svi govore da u tome kruha nema. Odlučile smo svojim imenima stati iza onih koja to zaslužuju. Eto, upravo ova posljednja rečenica objašnjava zašto domaći autori. Zaslužuju to i nema dalje.