Sanja Krušelj | Djevojčice plavih očiju

Na uspavanom žalu vremena

iz očiju

ti bisere slutim

kao da su morske mjene

uronjene u suton beskraja.

Tamo gdje more ljubi

naše

sakrivene uvale. 

Ne daj da slome te

ako spotakneš se

o kamen predrasuda, 

ustani

iz užarenog zgarišta života

do svojih

neslućenih visina.

Ne spušaj glavu nad

usamljenim proplancima

što tišinom huče, 

tamo nema

ni slovo ni znamen 

tvoga imena. 

Jer tvoje oči žeđaju

za uzavrelom lavom života. 

Samo pazi

da na napuklim krhkotinama stvarnosti

ne porežeš svoje nade,

jer biti ćeš 

samo mrtvo slovo

na papiru života.

Djevojčice plavih očiju

još korake ti slutim

među drvoredima divljih magnolija, 

tamo gdje poljsko

 cvijeće

ljubi svoje livade. 

Priveži se

za obale moje duše, 

da ne saplićeš se

u crne sjene

turobnog života.