Igor Petrić | Kao da sutra neće biti II.

Prošlost se hrani i živi u ljudima

koji ju ne mogu i ne žele zaboraviti,

kao da ovo danas nije važno, nije ništa

u usporedbi s onim što bilo je jučer.

Sadašnjost bez prošlosti 

ili prošlost u sadašnjosti?

U kom smislu, s kojom namjerom

i zašto takva konstatacija.

Muka mi je od takvih polu probavljivih pitanja

na koja nije moguće odgovoriti objektivno.

Ono nešto za mene, nije i ne mora biti ono nešto za vas.

Nije li budućnost lako predvidljiva i bez tih 

nepotrebnih naklapanja o prošlim vremenima 

i svježim sadašnjim događajima. Što će biti, bit će.

Nije li Zemlja bez Mjeseca, 

samo još jedna rotirajuća kugla bez satelita,

čija bi, u tom i takvom slučaju, 

sudbina bila zapečaćena u hladnim raljama

bespuća svemira.

Nije li jučer nakon večernjih vijesti

meteorolog predvidio mogućnost padalina 

sa sunčanim razdobljima 

uz vjetar umjerenog do jakog intenziteta

na obali koji će se proširiti kopnom pred kraj dana.

Ujutro…? 

Ujutro sve po starom. 

Opet isto i predvidljivo

osim povjesničara koji će, 

baš poput predanog psa tragača

čeprkati po arhivama, 

ili će uz pomoć arheologa

rovariti po zemlji 

u unaprijed pripremljenim  rupama,

tražeći kosti i zagubljene artefakte.

I što sad.  

Znam, znam… pomalo pretjerujem, 

ali nemojte mi zamjeriti. 

Morao sam ih spomenuti.

Ljudi samo rade svoj posao, 

manje-više vole ga i zato, 

ostavite ih na miru, ništa ne pitajte, 

čak ih i ne gledajte ako ne želite. 

Pustite ih, samo pustite i proći će vas.

Na kraju pitam se: 

„Nije li još jučer bilo normalno 

jesti za stolom?“

„Nije li život samo život, 

bez obzira na sve 

i nećemo li svi jednako završiti u nekim rupama,

nećemo li i sami artefakti postati?“

Pitam se svašta iako znam kako će i sutra 

i prekosutra opet biti isto. 

I sutra i prekosutra 

počet će još jedan sasvim običan 

novi dan