Stjepo Martinović | Za zrelu ljubav nisu presudne godine, već razina dozrelosti

DVOTOČKA, FESTIVAL ŽANROVA 

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

U Martinovićevoj glavi priče naprosto vrve, tako da svaki njegov uradak pati od - viška informacija (za razliku od većine naših današnjih romanopisaca, koji se na jedvite jade dovijaju kako od tri zrna neke ideje umijesiti golemu pogaču). Naredao je, do ovoga, čitav niz zanimljivih, čitkih, inovativnih, više ili manje romana (koje stjecajem okolnosti, prvenstveno zbog izostanka medijske platforme, nisam stigao pročitati za javnost) - napisao je Igor Mandić u rubrici „Zub kritike“ u „Jutarnjem listu“, o romanu "Podne u Perastu" Stjepa Martinovića. Bila je to jedna od posljednjih Mandićevih kritika, a u njoj je titulu najromantičnijeg romana Mandić višestruko argumentirao - roman je ljubavno-putopisno pričanje o strastvenoj vezi Venecijanke i našijenca koji raspiruju nekadašnju vezu nakon desetogodišnje ogluhe; neoromantični poduhvat putovanja jadranskom obalom od Istre do Boke i raspirivanje nekadašnje veze (mišlju, djelom, jelom, jebom...), pritom primjećuje da je plakanje u ljubavno-erotskoj vezi možda krajnja ogoljenost, uzbudljivija od bilo kakve tjelesne nagosti... "Podne u Perastu" trinaesti je roman Stjepa Martinovića koji je Beletristiku počeo pisati nakon što je radni vijek proveo pišući novinarske članke, komentare i reportaže te radeći kao urednik u vanjskopolitičkoj redakciji i ilustriranim revijama.

Sa Stjepom Martinovićem razgovaramo o romantici u njegovim romanima, o istraživanju vezanom uz pisanje romana, o vječnojj inspiraciji Sredozemljem, o njegovom izboru žanra i o novinarskom treningu za pisanje beletristike. 

Igor Mandić proglasio vas je piscem najromantičnijeg hrvatskog romana. Kako je to biti pisac najromantičnijeg hrvatskog romana? Jeste li očekivali takvu titulu? Po čemu je „Podne u Perastu“ romantičniji od ostalih vaših romana, koji su također posvećeni Mediteranu?

Nisam očekivao „titulu“ pisca najromantičnijega hrvatskog romana, a ni takvu ocjenu poštovanoga vjesnikovskog kolege, vrsnoga znalca i kritičara kakvima je povijest naše književnosti bolno siromašna. S obzirom da moji romani prolaze ispod radara kritičara, jesam očekivao da će se jednom na nekom moje djelo – ako uopće – osvrnuti netko od onih izvan klanova, ljudi od pera kojima je literarna vrijednost nekoga djela važnija od pripadnosti pisca nekome prijateljskom ili poslovnom krugu. „Podne u Perastu“ jest roman prožet romantičnim ugođajem, jednako onim što zrači iz njegovih protagonista, kao i aurom gradova koje oni ne svome putu od Trsta do Perasta posjećuju, borave kratko u njima, doživljavaju ih obojene subjektivnim kriterijima. Ne bih rekao da je (ovaj) roman romantičniji od drugih u kojima sam ratne, povijesne i drugačije priče dogradio ljubavnim zapletima, odnosno dodirima emocija, empatije... teško je smisliti ljestvicu za utemeljene usporedbe – a dopuštam da se čitatelja može dojmiti snažnije nego druga moja djela, stoga što sam svu romantično-osjećajnu dramu sažeo u dijaloge dvoje ljudi koji ustvari ne znaju ima li pred njima budućnosti, koja neće biti evociranje prošlosti. Inače, Mediteran je – kao i svi veliki mitovi – sam po sebi romantičan, nije bez razloga ishodište vrhunskih umjetničkih djela svih vrsta, prostor samopotvrđivanja homo creaticusa od najstarijih vremena... 

Igor Mandić naveo je kako je „Podne u Perastu“ rijetka prilika za čulno obrazovanje „posredovanjem bujne i sočne imaginacije i polemičkih osvrta na starije i novije hrvatsko-europske kulturno-političke mitove“. Kako je nastajao roman „Podne u Perastu“? Kako ste prikupljali podatke o Veneciji i povijesnim događajima duž jadranske obale?

Građu za ovaj roman prikupljao sam desetljećima, on je sinteza tisućā spoznajā i povijesnih činjenica, ljudskog iskustva i odraza iracionalnog u našim dušama... a smatram da je prirodna misija književnika uronjenog u mediteranske mitove i priče kojima je stvarni povod samo poticaj za zaranjanje u iracionalno – njihovo analitičko prepoznavanje/upoznavanje, kao i razgradnja. Najveći mediteranski pisac, (dakako) Cervantes, svima koji slijede mediteranski ključ u umjetničkoj interpretaciji darovao je paradigmu koja se dade varirati na milijun načina – a griješe oni koji misle da ima umjetnosti izvan nje. Od antičkih pjesnika, posebice grčkih tragičara i rimskih kovača legende, do Shakespearea i Kazantzakisa, Sredozemlje je neiscrpan izvor nadahnuća, kritičko zrcalo svekolike povijesti kakvo ne poznaju velike civilizacije u drugim dijelovima svijeta.

Vaši likovi većinom su u zrelim godinama, mnogo puta razočarani u poslu i u ljubavi, ali ipak ne gube vjeru da im se može dogoditi ljubav. Zašto je zrela ljubav tako privlačna tema?

Ako čovjek izgubi vjeru u mogućnost ljubavi, u bilo kojoj životnoj dobi... on je ustvari mrtav. Ne mislim pritom na idealiziran, najčešće isprazan „koncept“ zaljubljivanja u ljubav, nego na emocionalnu interakciju između dvoje ljudi koji se prepoznaju kao „kritična masa“ izazova, životne sage kojom se samopotvrđuju kao bića sposobna živjeti jednom u drugom. Za takvo poimanje ljubavi žena i muškarac moraju dozreti, steći samosvijest koja ih usmjerava na spoznaju o takvoj autorealizaciji... pri čemu ne mislim da su uvijek presudne (poodmakle) godine: bitna je razina dozrelosti. Stoga ljubav u godinama koje bih nazvao formativnim u smislu okrunjenja životnog iskustva sviješću o nasušnoj potreba za odrazom svoga bića u svemiru i jest neiscrpna književna tema, pri čemu povod može biti naoko banalan („Mostovi okruga Madison“), ili krajnje sofisticiran („Ryanova kći“).  

Pišete hibridne žanrove, u kojima se kombiniraju motivi ljubavnih, kriminalističkih i avanturističkih romana. U kojem se žanru osjećate najugodnije?

Upravo u tom, kako kažete – hibridnom, „ujuškom“ destiliranih žanrova, koji zapravo ne postoje u apsolutnoj formuli. Jednako mi je stalo do umješnog vođenja priče, istraživanja motiva njenih protagonista, kao i do psihologije likova, njihove emocionalne strukture. Pišem čitajući – ispisujući rečenice za koje nastojim da jednako uvjerljivo djeluju i kazane – pa se najugodnije osjećam u štivu koje se može pričati publici, bilo (jednoj) posebnoj osobi, ili skupini koja silazi skalama moga štiva.    

Proveli ste radni vijek u novinarstvu, a u mirovini počeli pisati pripovijetke i romane, kojima ste i osvajali nagrade. Kada ste i zašto poželjeli pisati beletristiku? Je li pisanje beletristike kao iskustvo ispunilo vaša očekivanja?

O pisanju beletristike razmišljao samo i u novinarskim danima, ali sam se „udario po prstima“ jer sam se bojao prodora činjenica u fikciju na razoran, subverzivan način. Na drugo pitanje nije mi lako odgovoriti: prirodno je da književnik želi svojim djelima doprijeti do stanovitoga broja čitatelja – nekako pomišljam da je onih kojih bi se mogli prepoznati u mojim romanima zamjetno više nego što je kupaca mojih knjiga... ali, nisam spreman na kompromise kojima bih ugrozio svoj stil, teme i ozračje (drame!) onoga što ispisujem. U tom svjetlu, prijelaz na beletristiku jest ispunio moja očekivanja: održao sam se na životu kao pisac, stekao publiku koja me prati i cijeni... koju ja cijenim i nastojim joj svakim novim naslovom potvrditi da mi je bliska i važna. 

U novinarstvu ste izbrusili spisateljski zanat. Koliko vam je novinarsko iskustvo pomoglo u pisanju beletristike, s obzirom da objavljujete nekad i po dva romana godišnje?

Ne bih mistificirao o novinarstvu kao o spisateljskoj školi – itekako ima novinara koji se namuče nad legendarnom prvom rečenicom. Onaj tko ima obrazovanja, autodispline, dara... može biti vrstan i produktivan autor beletristike bez dana iskustva u publicistici. Meni novinarstvo jest pomoglo, ali bih rekao da se radi o individualnom postignuću: volim pisati, držim se drevne nulla dies sine linea... Kad desetljećima kročite svijetom otvorenih/uključenih receptora za sve oko vas, te se priče, najčešće ulomci... talože u vašem pamćenju, a kad se zagriju do radne temperature – hoće na papir. Dovršen rukopis ispuni me jednakim zadovoljstvom kao i pročitana (dobra) knjiga drugog autora; nekoć su pjesnici jedan drugom pisali poslanice – danas pišu knjige od kojih očekuju da impresioniraju (i) kolege-pisce. Utoliko mi je vrijedan svaki kolegijalni kompliment, pa čak i prigovor na moju „hiperprodukciju“!