Ivica Kesić | Iskra nade

 

Da u bezdan noći ne potone dan,

da ga omče mraka mučki ne umore,

da l’ na oči ikad došao bi san,

da l’ bilo bi zvijezda, da l’ bilo bi zore?

Jesenje se lišće sa životom bori,

miješajući boje na šumskome platnu

i najljepšu sliku svojom smrću stvori,

odjenuvši brda u odoru zlatnu.

Sunce na zalasku ljepotom dah krade,

vatre dok nestaju najjače nas griju,

iskušenja teška iznjedruju nade,

najljepše pjevaju ptice kada mriju.

Stoga iskru nade u duši probudi,

u zlu i nedaći pronađi ljepotu

pa i kad te sudba na kušnju osudi ,

nikad se ne prestaj radovat’ životu!