Ja i tišina već dugo se znamo – sami smo golemi u nama, jedno u drugom odzvanjamo kao eho noćnoga zvona.
Ja i tišina kada se slušamo – sav svijet umukne bukom, mi se u sebi prepoznajemo u zrnu bivanja tihim zvukom.
Dugo već se dodirujemo, a ne znamo tko smo zajedno; jedno drugom se darujemo, jer slutimo – sve je jedno.
I kada u paru pogledamo množinu što je izvan nas – nema razlika – vjerujemo – s tišinom sve je isto – u vlas.
|
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.