Darija Žilić | Dijete i ja

U vrtu u samom središtu grada možeš vidjeti prave mesožderke, maleni.

Imaju duge šuplje cijevi i šarene cvjetove na koje slijeću umorne pčele i mali kukci, tanki kao niti najtanjeg konca. I ne stigneš pogledati,

Te cijevi pune su živih bića koja nestaju i gube se baš kao i mi u sparini grada, na goloj cesti po kojoj padaju prve kapi. Ljetna oluja, ali mi se ne bojimo. Premda grad je kao mesožderka, velik i surov, ima oblik cijevi u kojoj se kotrljaju žene, djeca, čak i vojnici. Od kiše, sklanjamo se u muzeje s drvenim ormarima iz kojih vise kosturi i minerali, velike preparirane zvijeri, morski pas kojeg dodiruješ bez straha i ptice koje će ipak,tko zna zašto, poletjeti iz kaveza i razbiti vrućinu svojim

Krilima. Maleni, pitaš me o Bogu baš usred vreve, i polako ti podižem kapu, kupujem tri d sliku na kojoj vidiš čas zvijer ili pak princa koji je zalutao. U muzeju zuje pčele i snimljeni zvukovi kao da su stvarni i vidiš oko sebe rojeve i pomišljaš tko je stvorio sve ovo i koliko je to trajalo...

Hajde, požuri na zadnji tramvaj s cvijećem, mali i pobjegnimo dok još možemo, od trgova koji se u ponoć pretvaraju u cijevi i samo gutaju, kao one velike biljke u središtu grada