O nama

utorak, 1. ožujka 2022.

Valentina Berić | Sama


Noć je odavno spustila kapke. Sjedila je nepomično u suzama bez iti jednog pokušaja da zaustavi rijeku koja ne presušuje. Saznanje da te nema i da te više nikada vidjeti neće razorili su joj ionako već slomljeno srce. Jedna polovina je odavno pukla, ova druga koja je držala u životu danas je uvenula. Tek kada čovjek izgubi oba roditelja prestaje da bude dijete i biva prisiljeno na samostalni let. Nekog ta nesreća pogodi u mladim danima dok je još uvijek nesvjestan svega što ga snađe, neko tu bol doživi na pola sticanja odraslog čovjeka, a neko bude sreće pa dočeka ranu starost. Nekog sreća nikad nije pratila.

Molila je zvijezdano nebo da ugasi svjetla. Bol koja se razljeva ne treba svijetlost da se vidi. Tišina pojačava tonalitet, a ona želi buku kao nekada. Ne ide. U hladne dlanove skuplja suze da se zagrije. Tamo gdje si bio više te nema, više nikada nećeš doći. Činjenica da te više nikada vidjeti neće i čuti tvoj glas uništava joj mogućnost od oporavka. Strahuje od te nemogućnosti pred životom koji ne staje. Da bar može zaustaviti sat i vratiti kazaljke tako da nikad ne otkucaju vrijeme odlaska. Kad se jedna vrata zatvore kažu da se druga otvore. U zemlju bilo šta da posadiš ono nikne. Zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo koje će opet da raširi grane? Kažu da si sada na boljem mjestu gdje odmaraš u miru. Zemaljski život je varljiv, bolan i prolazan. Vječnost je bolja, možda sretnija, možda i pametnija. 

Samoća oko nje dobuje bez stajanja. Ne osjeća svijet koji se užurbano okreće. Prolazi kroz njega nečujno i neprimjetno gubeći vidik koji joj zamračuje tama. Lanci tuge postaju sve jači i čvršći. Stoje pripijeni uz nju kao koža bolna na dodir. Mozak se bori sa realnosti od koje se ne može pobjeći jer gdje god da odeš svagdje ćeš se naći. Ne postoji mjesto koje liječi rane koje nikako da utišaju glas. Još jedan dan se gubi u nepovrat pred neizbježnim odlaskom. Miris mjenja okus koji se pretvara u gorčinu koja zaljeva napuklo korijenje. Priprema se za rastanak na koji je osuđena. Nije spremna i nikada neće biti. Stoji na nogama hrabra pred drugima, a pred sobom rasuta na bezbroj komada i dijelova koje više niko ne može spojiti u jedno cijelo. Vjetar je grli dajući joj nadu da nastavi tamo gdje se njihov korak zaustavio. A šta je nada u ovoj samoći? Čvrsto se drži te varke kao dijete matere tražeći sigurnost u njenim rukama. Ne može da probudi ono što nikada nije došlo na red ma koliko god se trudila. Gleda u slike koje mjenjaju boju kako godine prolaze. Požutjle, ostarjele, nemoćne da promjene pravac i smjer koji nam je odavno zacrtan. Sva pitanja, sve želje ostale su neispunjene i nedorečene. Svi putevi ostali su bez koraka i sjećanja koja su trebali ostaviti iza sebe. Ostaje samo ono što jebilo i žal za onim što nikada biti neće. Tumara od provalije do provalije porušenih snova tražeći dio sebe koji će je zaustaviti da ne padne. Korake joj prekida kiša koja najavljuje crne slutnje koje se obistinjuju i ove smrtne noći. Nebo proljeva suzne kapi kao znak solidarnosti prema njenim ranama koje ne prestaju da krvare. Gleda i  osluškuje ne bi li čula riječi koje su joj preko potrebne. U ušima ne pronalizi ton koji bi je odveo do spoznaje kako se liječi duša. Postoji li neko ko je može izliječiti? Kada bi čuda postojala ove noći bi nam trebalo samo jedno. Život koji nam je oduzet i prekinut u kome ću se vratiti tamo gdje su niti pokidane da ih sastave i nastave sa bar malo sreće koju su im drugi vješto ukrali. Ko su lopovi bez mislosti nad izgubljenim nadama? Hladnoća je vjesnik porodičnih dana, a ova zima je odnijela i zadnji atom zajednice koja je disala kao jedno. Smijelo, bez trunke emocije i empatije odnijela je sve što je ostalo. Pokrit će zaspale oči, zatvorit će život koji se zaustavio, dopustit će te odvedu putem kojim se samo jednom ide. Znam, gledat će je bez riječi ili sa onim ustaljenim obrazcima rečenica jer život je takav. Prirodan proces je nezaustavljiv, ali ne postoji to vrijeme u kome je gubitak prihvatljiv. Na gubitak nikad nećeš i ne možeš biti spreman. Sve one oči koje je gledaju nejasno doći će na njene grane, al' kad kroz isto prođeš nemoj onda da joj dođeš sa riječima razumjevanja koje su izostale onda kada su joj trebale.

Na stanici života čekanja su duga, a za njih nema puno vremena. Misli se kotrljaju od jednog do drugog procjepa moždanih vijuga tražeći izlaz. Plaćamo gdje moramo i gdje nismo trebali dajući od sebe ono što niko nije tražio, a svi su htjeli. Osjećajući grubost ljudi sa kojima smo bili prisiljeni da živimo tražimo način da prihvatimo život koji nas je udario još dok sam bili u materinoj utrobi. Trebalo je sagraditi nove mostove i preći preko porušenih. Zaboraviti i oprostiti grijeh koji nam je dat kao pečat sudbine. Sami, tugu vežemo u čvor da i nju ispratimo na put bez povratka. Mogu li se bar jednom okrenuti točkove da idu u našem pravcu na vjetrometini svijeta bez milosti? Stojim i pitam se: „Kakve su ovo oluje koje nemaju kraja?“



Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.