Kad sam bila u godinama
Njedara punih čežnje
Ležala sam često noću na plaži
Pogleda uperena u daleku modrinu.
Zvijezde su trepereći
Odašiljale obećanja
Koja su u meni poprimala obrise
Sve jasnije želje.
Ljubav je bila na prvom, drugom, trećem
i svim mjestima redom,
Ljubav u svim oblicima,
Ljubav s mnogim licima,
Poznatim i sanjanim,
Ali uvijek s prepoznatljivim licem ljubavi.
Onda su došli užurbaniji dani.
Vremena za noćno izležavanje na pijesku
S pogledom u beskraj neba
Bilo je sve manje.
Pogled je birao bliže mete
A svaku je brižno trebalo pazit
Jer su se njedra punila strahom
Za voljene i bližnje.
Užurbani dani su se nastavili
Ali izmijenjenog pogleda
Koji se sve više okretao unazad
Za voljenima koji su nas napuštali.
U smanjivanju dragog svijeta
I karotide su se izokrenule
Od neprestanog okretanja nazad – naprijed,
Naprijed – nazad.
Ovi današnji kad ih je sve manje
Na mom putu
U borbi za životom, koji je sve
Sličniji preživljavanju,
Pogled se okreće svjetlu
U očima unuka.
Ljubav iznova pobjeđuje
Zvijezde s neba namiguju
Sunce se jutrima rađa.
„Samo da rata ne bude!“* __________________________________________________
*Đorđe Balašević
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.