Ivo Mijo Andrić | Tinova sonetna zvijezda

Tinu Ujeviću

1.

Čitajući Tina naviru mi pjesme

Kao gorski izvor nakon snažnih kiša

Iz misli stihovi teku ko iz česme

Koju ni vrelina ne može da stiša.

Oblikujem riječi u strofe i rime

Kao zaljubljenik poruke ljubavne

U njima utapam i vlastito ime

Vjerujući da će nekad biti slavne.

Poezija ima silinu vulkana

Koji obasjava nebeske magline

I natapa naše oči zažarene

Dok samoća krade na tisuće dana

Odnoseći i nas u zemne dubine

Tinove su riječi navijek opjesmene.

2.

Tinove su riječi navijek opjesmene

Nebeskom vedrinom i zvjezdanim prahom

U njima je ljubav i providnost žene

Koja zbilju čini zanosnom i plahom.

Pariz se i danas kupa u ljepoti

Obalama Sene teče poezija

Ali gdje su naši rasuti životi

Gdje je ljubav koja pjesnika opija?

Treba ići dalje - što dalje od boli

Ostaviti stvari koje nas ne vežu

Za poznata bića i za uspomene

Puno je pauka koji pletu mrežu

Oko zaljubljenog što bezmjerno voli

Za dugog života samo jednu ženu.

3.

Za dugog života samo jednu ženu

Voljeti je malo jer ljubav je slijepa

Kada potonete u dubinu njenu

Shvatite da nije beskonačno lijepa.

Čovjek za života prolazi kroz stanja

Radosti i tuge - mira i nemira

Prirodi su slična naša osjećanja

Nekad sija sunce - nekad je nevira.

U bijelome gradu gdje su dvije rijeke

Donosile naplav naših ideala

I gdje su se mladi utapali snovi

Gasili smo požar vinom iz bokala

I pjevali pjesme tihe i daleke

S nadom da će doći novi - ljepši dani.

4.

S nadom da će doći novi - ljepši dani

Bacio si sidro ispod Trebevića

Tu te dočekalo društvo u kavani

Koje voli pjesmu više i od pića.

Pisao si sjetne ljubavne sonete

Ubijao vrijeme uz krštenje vina

Iz očiju tvojih gledalo je dijete

Kako se u dušu useljava tmina.

Život nije stanje koje vječno traje

Njegove granice određuje smrt

Koja dođe kao bezuvjetna kazna

Život nam ponekad preko mjere daje

Puno iluzija - obećanja prazna

Život je uglavnom zatajan i škrt.

5.

Život je uglavnom zatajan i škrt

Prema svima koji vole iz dna duše

Za Adama on je tek Edenski vrt

Na kome se voćke neubrane suše.

U životu nema ljepote bez nade

Koja nam se samo na trenutak javi

Voljeti se mora snažno bez ograde

Sve je omeđeno jačinom ljubavi.

Pjesnik od rođenja bježi od samoće

Iako ga ona kao sjena prati

Dok piše stihove i dok budan sanja

U pjesmama brani sunce od hladnoće

Kako bi nas moglo svaki dan grijati

Prije nego dođu vječna umiranja.