Luka Tomić | Još si osamljena u srcu

Još si osamljena u srcu

napuštena od sebe kao minus pedeset stupnjeva vani

jedina u sebi na suprotnoj strani od ljubavi

Sapliću mi se vješte noge duše kada pomislim

koliko sam pokreta onog dana mogao učiniti pogrešno

i tako nehotimice posjeći urod trenutka u kojem se upoznajemo

nalik na dva kljuna što dijele istu koricu kruha

Znam da griješim kada promišljam o tome

kao da se radi o matematičkom teoremu

ne trebam te dokazati na papiru suze i osmijeha

dogodila si se u srcu i tu ćeš ostati dok je mene

pod krošnjom svemira, u sjaju plahih zvjezdica

il' dok neki zrikavac u sjećanju nosi zvuk moga koraka

U posjekotini oluje tebe grliti je nešto neprocjenjivo

poput saznanja zašto je kamenje suprotnost morskoj pučini

Tvoje skliske usne su klanac s kojeg se namjerno poskliznem

da bih se sunovratio u točku iz koje ćutim maglu tvog vrata

te ranjive doline i poziva na trajnu ljubav

Noć je otežana kao slika srušenog doma

kojega u san ušuškava oštra brada zime

A mene nema da te utješim

Još si osamljena u srcu jer sam ja još izgubljen u nemiru

nalik podivljalom moru koji otrese sreću sa sebe

ti si mi sve, moj gong na isteku runde

sve su borbe izgubljene

pitam se-mogu li porazi postati znak skorašnje pobjede

ja bih u tvoje srce