Kitana Žižić | Nježna izdaja

Gradić je utonuo u dubok san

Ni najmanjeg šuma osim šuštanja valova

Kraj prozora sam

Sama

U oku tama

Kroz kosu mi se provlači vjetar 

Ugodno obraze hladi

Od mjeseca okrećem lice

Suze da skrijem

Nije da ih se stidim

Ali mi nekako neugodno

Odati svoju bol

Vjernom pratitelju mladenačkih ljubavi

I dok noć odmiče

U grudima mi pustoš sve veća

Dok mi pogled bježi udesno

Gdje je opustjela plaža

Na kojoj smo uranjali u plavetnu strast

Ova blaga noć

Neće nam vratiti san

Jer mi nisi rekao ni zbogom.

Plašeći se povrijediti me

Ili žaleći me što ću te izgubiti?

Zar ne znaš da je najbolnije

Neznanje?

Kad se dani prometnu u upitnike

A odgovora nema.

Te istine koja oslobađa.

Otprhnula je draž tog ljeta. 

Kao preplašena ptica u samotnom letu.