Bjelasa se snijeg
obasjan jutarnjim suncem.
Svojim zasljepljujućim bljeskom
ipak ne uspijeva
odagnati slike...
Crtež ugljenom –
trenutak uhvaćen
i zabilježen za vječnost
– okrutna igra crnog na bijelom,
oštre linije,
jasno definirane granice.
Zatim nježni, treperavi akvarel:
nebo se prelijeva u kamen
i u more,
kamen – u more,
a more – u nebo...
A onda...
gusti nanosi tempere,
vidljivi ožiljci od oštrog kista,
jarke i zagasite boje
jedne uz druge...
(Ruke ne razaznajem,
ali znam da su tu,
izranjaju iz slike,
sjećam njihov dodir...)
Jutarnje sunce i snijeg
blješte,
zaslijepljuju,
slike izranjaju preda me
i vjerno me prate,
kamo god krenula.
Ako dopustim da se preobraze u riječi
i poslože na papir
– više neće biti samo moje.
A želim ih sačuvati
samo za sebe.
Neka mi se ukazuju
poput anđela
ili demona,
neka me miluju svojim nježnim bojama,
neka ubadaju svojim oštrim linijama
– sve ću podnijeti.
Moje su
i živjet ću s njima.
Počinje još jedan dan.
Koračamo ulicom
sve te slike i ja.
Moje slike i ja.
Koračamo zajedno.
Fotografija:Irena Ivetić
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.