Premda se to ne smije i znak je loših manira.
Ali od uzbuđenja ja padam i posrćem,
I rečenica neka do dna me srca dira.
Čitam te, ustima mičem, kao da poljupce šaljem,
Metafore raskladam, stihove medne i voćne.
I zanosim se stilom, bravurom, nekim detaljem.
U tijelo teksta ronim, klasike prizivam moćne.
Ljubomorna sam vrlo, u druge ruke te ne dam.
Što te već nisu pronašli, gdje raste divlji pelin?
Kao u zrcalu nekom, ja povijest srca gledam:
U biblioteku svijeta vratiti te ne želim.
Znam da u poglavlju svakom babilonski su znaci;
K nebu se diže kula, lijepa i visoka je.
Pa makar život prođe, slatki su mu ostatci:
Čitam te i uživam... molim se da potraje.
A. Renoir: Čitačica/ Internet
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.