Gordana Igrec | Razgovori s Krležom

Eh, moj  Fric...

Baš si nešto ovih dana

mislim na tebe.

Nedostaje mi tvoja valjuškasta

monumentalna pojava.

Da brzopleto mislim

(a ne mislim)

rekla bih da nama nedostaješ.

Ali, nama ne nedostaješ.

Kao što si i proročanski

poput kakve bradate babe-coprnice predvidio

svi se kao trutovi oko matice okupljaju

oukolo tebe post mortem.

A i da ti pravo kažem svijet se puno promijenio

od kada se više ne spuštaš crnom limuzinom

s Gvozda do Leksikografskog.

Pa i opet ostao je nekako isti.

Evo primjerice:

imamo pametne telefone,

a glupost ljudska je i dalje

svemirskih razmjera.

Ljudi ti i dalje po svim Agramima svijeta hodaju

utroba punih kokošje juhice, kuhanih pilećih krilaca i zabataka,

smrde na ustajalost i indolentnost.

Na tupost.

I imaju gnjile zube i gnjile živote

koji zaudaraju kao poljski zahodi.

Čovjek ti je bio na Mjesecu.

To i sam znaš.

Danas se dopisujemo

preko četvrtastih kutija na struju.

Ružniji smo dakako od životinjske vrste.

Glave su nam nalik na te kutije

dakle – četvrtaste.

Uopće i dalje smo greška – Svemira.

I da te nadalje izvjestim o stanju na planeti:

još uvijek ni med cvetjem ni pravice.

A kako sad stvari stoje

na kraju nas se bu Turčin potukel.

A meni je se sejedno

ja sam ionak mali šrafek koji se obraća

v ludom rotirajućem globusu.

Ali ne kak vetar puše.

Bilo mi je lepo posle banketa na blitvi

malo se s tobom pospominati.

kad nemam s kim s drugim

o tak (prevažnim) temama.

A i zaslužil si.

Kaj, ne?!

P.S.

U svakom slučaju

fala ti kaj si me saslušal

makar i s visoka

onak kak si samo ti znal.

Znam to po sebi

da je dobro biti "ober".

Bar ponekad.

_____________________________________________________________

(posvećeno Miroslavu Krleži na čijim djelima je stasala moja generacija '68.)