Iliji
1.
Umoran sam brate od dugog života
Premda sam prešao tek pola stoljeća
Na klupku vremena što godine mota
Pedeset je i šest zima i proljeća.
Rođen sam sredinom drugog tisućljeća
U seoskoj kući gdje si rođen i ti
Rano mi je teret zarobio pleća
Od malih sam nogu učio raditi.
U osmoj godini kopao sam žito
U devetoj s ocem kosio livadu
I kupio sijeno u Dragonjivama
Na školskom odmoru lektiru sam čit’o
Dok su druga djeca gađala ogradu
Grumenima zemlje i kamenicama.
2.
Grumenima zemlje i kamenicama
Ponekad su stakla lomljena susjedu
Mene nije bilo u takvim igrama
Jer nikada nisam bio sklon neredu.
Rano sam shvatio da je život borba
Koju čovjek vodi od samog rođenja
Oduvijek je knjiga puna moja torba
Pripravan sam uvijek za iznenađenja.
Pokojnome ocu bio sam pri ruci
U svakome poslu kojeg je radio
Ne štedeći snagu niti osjećanja
Pomagao sam mu kada je u muci
Krčevinu s njim sam cijelu ogradio
Naslagama svježeg grabovoga granja.
3.
Naslagama svježeg grabovoga granja
Punili smo kolce uvezane prućem
Često sam slušao kako budan sanja
Opsjednut umorom i ranim svanućem.
Otac je radio u lipničkoj jami
Kopao je lignit – lagumaš je bio
U trećoj smo smjeni ostajali sami
Sve dok nije lakši posao dobio.
A onda smo brate na kraju mjeseca
Zbrajali ‘vitezit’ i metre štapina
Kojima se lignit rušio u jami
Kad bi pogriješili – psovao je sveca
Nekada je pala čak i materina
Premda su svi znali da rijetko galami.
4.
Premda su svi znali da rijetko galami
Osim kad popije pola litra ‘šljive’
Tada bi prijetio i nama i mami
Da ćemo bez njega sami kosit njive.
Naš otac je brate dobre duše bio
Sve su ga komšije voljele ko svoga
Sjećam se kada je teško obolio
Za njegovo zdravlje molili su Boga.
Ali smrt nikome nije naklonjena
Tako je i oca uzela prerano
I podarila mu grob u Matićima
U mojoj je sobi slika uramljena
Na kojoj je naše stablo uslikano
Čije je korijenje još u Čanićima.
5.
Čije je korijenje još u Čanićima
A stablo i grane na sve strane svijeta
Burazeru dragi među Andrićima
Više je pjesnika nego probisvjeta.
Rad je naša nada a poštenje vjera
Sve što smo stvorili osobno je djelo
Kada ovo kažem nije mi namjera
Da o našem rodu ispjevam opijelo.
Želim samo reći da smo dio puka
Koji je na zemlji – daleko od neba
Gdje su zalutali oni koji lete
Život nam je brate izatkan od muka
I radosti što je nasušna potreba
Onih koji štuju baš sve - knjige svete.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.