Marica Žanetić Malenica | Iza zavjesa

lutam noćnim ulicama, u osvijetljena okna zirkam

mislima odgrćem zavjese, ulazim u prostore

u kojima prebivaju nepoznati mi životi

svaki sa svojom vrećicom žuči i žličicom meda

iza jednobojnih ili šarenih zavjesa

s blagim ili gustim naborima:

nesretni trenutci pod teškim teretom riječi

šutnje i svađe, batine i suze

sretni trenutci u toplim zagrljajima ljubavi 

poljupcima čednim i strastvenim

umornih vjeđa satima tako virim nepozvana 

kroz otvorene ili u zatvorene oči tuđih domova

ponekad vidim, ponekad ne vidim

muževe i žene, očeve i majke, djecu

braću i sestre, djedove i bake, unučad

ja, pustolov pod prozorima, u neka doba 

sve tuđe živote ostavim na miru

pa prijeđem prag u svoju sigurnost

i navučem zavjese na prozorima 

izazov znatiželjnicima sličnima sebi

odjenem spavaćicu i legnem u krevet 

na mekan madrac pod kojim držim zrno graška 

kako bih ga bešćutno mogla okriviti

za nesanicu, samoću, nemir...