Čuješ li škripu kostiju i molitvu mrtvih lica
obješenih u ramove,
na zidovima dnevih soba?
Čuješ li zov predaka iznad borova usamljene crkve?
Čuješ li, Lara kako lete u nebo
vrtne garniture nenaseljene proljećem u predgrađu
I osmijeh s usnama muškarca kojeg si sama izmislila.
Mrtva sam, Lara.
Toliko mrtva da čujem kako pucaju nosivi zidovi
ispod ove tijesne kože.
Mrtva sam kao pregaženo štene,
izbačeno na ulicu iz okota plodne kučke.
Nacrtam te još ponekad na stropu,
pred snove.
Jutrom nalikuješ na osmrtnicu
sa slikom koju prepoznajem u ogledalu.
Život je, Lara, okrutni čin bježanja od slobode,
Život je posao koji mrziš s osmijehom,
Život je trula predstava na bini s mjestima označenim za korake,
u kojoj igraš ulogu koju su za tebe drugi izrežirali.
Život je potraga za rukama
koje će te roditi iz vlastitih dlanova,
isčupati iz ove čelične ljuske.
Kakva je to divna obmana bila Lara,
Ruke nikada nisu izrasle.
Ti imaš slobodu u venama
I lice žene kakva sam ponekad voljela biti.
Čuješ li lomljavinu kostiju?
Hladno mi je.
Brada mi drhti od straha.
Tijesno je ispod ove kože, Lara.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.