A što i tko me nagnao da pišem o tome? Dragi prijatelj, suradnik… Aleksandar Horvat. Istina, ako si ovdje, ako pišeš, imaš šanse da će te netko pratiti. Ne svi, naravno. Ako te nema, samo će rijetki primijetiti tvoju odsutnost. I to je jedna od „radosti“ društvenih mreža.
Kad radite za časopis, kad ste
sami dobrovoljno pristali na suradnju sa svima koji pišu, od vrhunskih pisaca i
pjesnika pa do onih osrednjih i onih kojima bi bilo bolje da se bave nečim
drugim, nema uzmaka. Morate biti ovdje. I onda se susrećete s ljudima
različitih osobnosti, od onih koji su normalno kulturni u ophođenju i svjesnih
svoje kvalitete, do samozatajnih, također kulturnih u ophođenju koji pišu i
jedva se usude javnosti predočiti svoje kvalitetne radove, pa do onih koji
pojma nemaju koliko loše pišu. Čast iznimkama. Takvih je malo. U životu, na
svim poljima rada, pa tako i književnosti, ne mogu svi sve znati raditi, niti o
svemu pisati. Ili uopće – pisati.
O komunikaciji elektronskom poštom da ne govorim. Bilo bi tu mjesta za još jedan esej.
Možete izabrati dvije, zapravo
tri opcije – ili sa svima biti ljubazan i ljubazno odgovoriti bez obzira koliko
su neki od njih bezobrazni ili uopće ne ulaziti u raspravu koja ne vodi nikamo,
strogo se držati pravila časopisa (koji je službeno registriran i čiji se
radovi pohranjuju u arhivu NSK i u agenciju elektronskih medija) i svog
ljudskog dostojanstva. Treća opcija je biti jednako tako bezobrazan i takav
verbalni dvoboj voditi u nedogled. (Nije to način bilo koga iz našeg
uredništva.) Osobe su to koje će vas verbalno „otkantati“ misleći da su same
sebi dostatne i da za njih u međusobnoj komunikaciji ne vrijede osnovna pravila
ponašanja. Kad pogledate koliko većina njih godina imaju, ispada ne samo da bi
vam mogli biti djeca već bi mnogima moje generacije mogli biti i unuci!
Odakle
su takvi došli i koji je njihov problem?
Jesu li takvi i u stvarnom životu?
Jesu li ih takve roditelji odgojili ne dajući im dovoljno pažnje ili naprotiv,
razmazili ih toliko da misle da su najvažniji na svijetu? Ili… Možda se u
stvarnom životu nisu snašli, imaju osjećaj manje vrijednosti (opet minusi, zasluženo ili ne, zarađeni kod kuće ili u školi) pa im društvene
mreže služe kao bojno polje? Možda je takvima bezobrazluk jedini način na koji
se osjećaju jaki i važni po principu „Tko meni šta može?“ Možda su postigli
kakav trenutan precijenjen uspjeh od kojeg očekuju da će se popeti do neba, jer – samo nebo
je granica? Treba li reći da je put do vrha „ljestava“ dugotrajan, a povratak do
dna može biti veoma brz i bolan?
Sjetimo se priče o Ikaru.
Neću ulaziti u detaljne psihološke analize takvih likova koji kolaju društvenim mrežama, premda, slobodno mogu reći, kao iskusan pisac,
osoba s povećim životnim iskustvom, dobro čitam karaktere. Najčešće. Neću
analzirati ni one koji su mnogo stariji i koji se ne nimalo ne razlikuju od
ovih gore navedenih; mogli bi o tome unedogled. Bilo bi to gubljenje vremena.
Kod takvih ne postoji ni najosnovnije pravilo pristojnosti kod prve komunikacije. Pa ni kod druge... I tako dalje. Uz takvo se ponašanje lako gube
prijatelji, jer… ne možeš ići svijetom, rušiti mostove iza sebe, nastaviti s
nosom u zraku i s mišljenjem – tko mi što može, ne misleći pritom da neće i ne
može tako biti zauvijek. A mogu takvi steći i prijatelje, njima slične, koji se
međusobno virtualno podržavaju. Lakše je živjeti u krdu. No, koliko dugo? Do
prvi puta kad jedni drugima prestanu ostavljati lajkove ili ostave prvu negativnu
kitiku? Stara priča, zar ne?
Postoji jedna divna izreka koju
potpisuje M.J. Croan, škotski književnik:
„Zrelost je kad ti se svijet
otvori i kad shvatiš da nisi njegov centar.“
Srećom, još uvijek ima divnih ljudi,
svih generacija, s kojima se može normalno surađivati.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.