Već odavno
poznajem Maju Šiprak, što preko društvenih mreža, što preko zajedničkih
prijatelja, njenih fotografija i glasa sa videa u kojima čita svoje stihove.
Maju poznajem najviše preko njene poezije, koja u
sebi nosi izuzetan senzibilitet, koji me dodirnuo u tom našem pred upoznavanju.
Nosi u sebi refleksije i tonove boja kojima je slikala sve svoje žudnje u
čekanjima na obalama mora i čežnje u šetnjama kamenitim ulicama gradova.
Maja Šiprak, hrvatska
pesnikinja, dugi niz godina prisutna na književnim portalima, iza sebe ima osam
objavljenih knjiga sa interesantnim naslovima. Već od 2012. godine, predstavila
se poezijom u knjizi „Žena u Meni“, a ja je intenzivno pratim od „Boja tvojih dodira“,
2014. godine, kada me privukla emocija koja me prožimala dok sam čitala njene
stihove. Pamtim ih po prelivanju boja i dodira kože koje bude ženstvenost i
zapravo ženu čine posebnom.
Potom je zbirka „Okus opore svile“ koju je objavila 2019. godine zagolicala moju maštu i poželela sam zaista i da upoznam ovu predivnu zagonetnu pesnikinju. Igrom slučaja, u rukama imam rukopis „Poezije pod jedrima“ i radujem se svakom stihu koji me poveo na različita mesta, ali s jednog ne bih baš da me diraju...
Sad između ove „Dvije
šalice kave“ kao da prebiramo naše živote koji stanu u jedan razgovor, u jedno
životno upoznavanje. Možda „Pod starim krovovima“, gde bi svaki pesnik trebao
da odrecituje svoj stih i to je dovoljna uspomena za ceo život - na mestu, koje
odiše toplinom, ušuškano u starom gradu koje je sinonim za poeziju...
Možda bismo baš na tom mestu Maja i ja mogle
popiti po šalicu kave i izreći verse iz srca, ili u nekom drugom gradu, u onome
u kome su sve ulice podsećale na njegovo ime, pre nego što Maja odluči da udahne
monašku samoću.
Sve su to naslovi
njenih pesama u kojima nam ispoveda svoju priču o jednom nedostajanju i
traženju, željna za tek malo nežnosti i pažnje.
Ne postoje rastanci, jer ljubav je jaka kao smrt, samo ako je njegova čežnja velika, kao što to mogu biti okeani i ako ne živi punim plućima, tada su jedra spuštena.
„Poezija pod jedrima“ je nova zbirka Maje Šiprak, o kojoj imam čast reći ponešto, dati svoje impresije. U podnaslovu ne piše slučajno – Da ne izgubim tebe.
Pitam se, ko može izgubiti Maju, njen svet prepun boja i dodira ljubavi? Ko može izgubiti ljubav i snagu žene, a ne ostati skrhan i nepotpun, uskraćen za ovu nežnost i strast?
Zbirka je ova,
puna traženja, lutanja jedne pesnikinje, koja zastaje u prolazu, putujući
tramvajima, šetajući pored reke, sledeći tragove lišća u jesenjim jutrima,
prebirajući prstima note lupkajući o čašu Merlota. Ženstvena i u poeziji, tiha
i smerna, romantično bira pjesmu s radija,
osluškujući grad kako diše u mirisu noći,
u kojoj je uspavljuje nada da će opet voljeti i biti voljena. Putuje tako, a u
naručju nosi verse srca, čekajući na kolodvorima sastanak s novom nadom - željna
dodira.
Umotava stihove, pa ih razgolićuje, po njima rasipa srebrni prah... preplavljuje dušu uzdasima i kako ne biti blizak s Majom, kad je „Majino“ sve ono što je zapravo dala i zapečatila usnama, pogotovo u pesmi:
„Usana pečat“ u kojoj opisuje upravo taj senzibilitet žene:
„... još
jedan sumrak
zagrlit će ovaj grad
ja ću te po navici ljubiti riječima
malim pažnjama i naklonošću
koja stane
u kap zajedničkog vremena“
Ona to čini u mislima, u molitvama, pre nego što utone u san... Njena je poezija gradska, moderna i savremena. Ona opisuje današnju ženu, punu emocija, sa svim svojim strepnjama i nadama da će ljubav pobediti vreme jer njen sat nema kazaljki.
Ona ne broji sate, niti dane. Njena je ljubav
jedina kazaljka na satu;
„koji ne pokazuje svjetovno vrijeme već titaj
tvojeg dolaska
i čežnju prije povratka kamenu i maslini
svijetu mora, vjetra i soli
na obali malog mjesta srca mojega“.
Koristi personifikacije kojima pokazuje da je
njena ljubav u njoj sačuvana, bez obzira na svet koji ona ne priznaje.
Ona živi svoju bajku, svoju maštu u predivnom
pesničnom zanosu u kojem mašta na drugom kraju čežnje, kako kaže u istoimenoj
pesmi...
On je daleko, ali ona je još dalje, jer njena je
ljubav jača od kilometara koji razdvajaju, kada su misli te koje su moćnije od
bilo kakvih distanci.
Podseća nas Maja
na lepotu odnosa između muškarca i žene, na večitu igru nadmetanja i strasti.
Priča o samoći ali i o jutrima u kojima zamiriše kafa s toplim pecivom u kojem
su samo njih dvoje stvarni.
Priča i o
svakodnevnim stvarima, koje su bitnije, jer se neki važni životni događaji ne
dešavaju svaki dan, a onaj najvažniji je ljubav i iskrenost, toplina i pogled
pred zagrljaj.
Kako razbiti strah od usamljenosti? Kako reći
zbogom, kada je život nešto između „dvije šalice kave“, kada su osećanja „plima
i oseka?
Zato nas Maja
poziva u šetnju po stranicama njenog rukopisa, kad već ne možemo s njom
prošetati gradom, do luke, kamenitom ulicom i gledati bonacu....
Mogu je zamisliti u dugoj haljini, kako posmatra
more, tražeći smiraj u oseki koja joj donosi nadu da će prizvati maestral, kad
je već bura daleko.
„Poezija pod
jedrima“ je kao „Shallow“, kao da čitam o jednoj ljubavi koja se dodiruje
tišinama i uništava samu sebe odlazeći od svoje suštine, a zapravo nikad nije
ni otišla... jer je zaronila u dubinu talasa, tražeći razloge...
Ovde je ih mnogo da
se ostane u obzorju jutra i prećute bitke i ratovi samo zarad jednog postojanja
u kojima se pročišćena ljubav iznova rađa i može biti sve.
Majina poezija,
osim što je gradska, i ambijentalna je. Dočarava mesto na kome ona ispija svoju
kafu i čita prve novine i tačno pamti svako mesto na kome se zatekla, kada joj
je rekao da je voli, da je kako ona to kaže – najvoli.
Majina umetnička
produkcija u izvesnom smislu sučeljava modernu, oslobođenu ženu sa iskonskom
potrebom predavanja osećajnosti i ženstvenosti, dovodeći je u blizak kontakt sa
suštinom njenog romantičnog i ranjivog bića - dakle vraća je svojoj suštini.
Time ne gubi snagu, naprotiv. Njena snaga upravo i jeste u suštini njenog
senzibiliteta o čemu i čitamo u poeziji „Pod jedrima“.
Zorica Tijanić, književnica i novinarka
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.