Sandra Bogdan | Sjećanja u staklenkama

I pjesnici spremaju svoju zimnicu.
Na polici, u kutu sobe,
u staklenkama čekaju konzervirana sjećanja.
Turšija od ljetne mreže pauka
na čijim sjajnim nitima sunce počiva.

Ispod otvorenog poklopca
iz staklenke izlazi podne
u mirisu naranče,
prosipa se zemlja iz izvrnute tegle
i prteni put otvara se pred očima
na kojem bosa stopala prašina prekriva.

S desne strane čuje se lavež pasa.
Zveckaju lanci na slobodnog sanjara,
zalutat će snovi u žuta polja suncokreta.
Srne će stajati na rubu zaboravljenog puta.
Sunce će zaspati u košnici s pčelama.

S večeri,
kad raste siva magla
i siluete u tišini sve su kraće
iz staklenke izrast će drvo trešnje
i ptice u sjeni lišća.
Na potrganoj drvenoj prečki
zaspat će dnevni nemiri,
korijenje stabala koje račva se do podzemnih voda
sanjat će oblake i kišu.
Iz bunara dopirat će noćni glasovi
od kojih zadrhtat će srce
kao predosjećaj koji brzo će zgasnuti
dok se veče spušta na gola ramena
poput toplog plašta utjehe.