Prvi se suton polako spušta,
nijema pred križem uz Dunav stojim.
Misli su s onima kojih nema.
S njima mi srce
prostranstvima duha plovi.
Prati valove široke rijeke,
nedokučive i daleke.
Prene me glas do mene.
I ti si došla?
Sada su druga vremena,
strahote su prošle,
ali ostale su sjene
nadvijene nad tebe i mene.
Idemo se mrtvima pokloniti.
Duše im spokoj traže
u molitvi živih.
Žrtve nedužne ljulja rijeka
i pruža utočište bolu.
Nijema pred križem uz Dunav stojim,
prolaze me srsi i palim svijeću.
U plamenu joj znamen i poruka,
spokojno snivajte...
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.