Tomislav Dretar | Nocturno u Villefranche-de-Rouergue

 

I.

Padale su zvijezde u ljetnu noć:

tišina

Kojoj sam išao ispod svjetlosti Prostrta po

travi

Bila je posvemašnja nazočnost, kao da ničeg

drugog

više nema; Bila je nazočna

Posvemašnjost

i bila je Bilost koja se u

Ne-bilost

pretapala i otjecala s noći u bilje u zvjerinje

u kamenje

I zrijenje mukline u zrijenju tame u taj

rasap

svjetla iza kojeg više nema ni zvuka ni

tišine

Samo Punina; Punina Cjeline, Punina Praznine

Punina

zaobljena i ispunjena sobom sama, Punina

sveudilj

i Punina sučelice, Punina u susret i

Punina

zauzvrat izgubljenim pogledima zabludjelim

meteoritima

Lunama izvjesnim i lunama snenim

od Punine

do Punine nije strujalo ni vrijeme ni zvuk

ni svjetlost

Ništa se nije premještalo s jednog na drugo

mjesto

Ništa nije nestajalo samo Nigdina hrvatska

Punina

sama sebe osluškivala u Punini svojeg muka

II.

Kao čizmar sare svojih viteških kavalira
Kao

Slavuj svoje grlo kao pjesnik svoju

Riječ

Kao liječnik bolesnika Kao more

Bonacu

Kao vjetar preriju Kao sablja svoj

Bljesak

Kao konj svoj propanj Kao

Labud

svoj ponos Kao balerina svoju

Piruetu

Kao rijeka svoju bistrinu Kao riječ

Treptaj

Kao zvono zvon Kao majka za izgubljenim

Sinom

Jecaj Kao nevjesta slutnju Kao otac

Potomstvo

Kao lađa u jedrima vjetar Kao

Miris

Svoj cvijet Hrvatska gaji svoj

Usud

Ona uzme tri pregršti tuge i obale svoje

Patnje

I otisne svoju lađu u beskraj da nikad

Prova

njena mirnu luku ne nađe